Moć oprosta, moć kazališta

Niko Marinović je tajkun. Bio je preko mora, a porijeklo njegova bogatstva je mutno. Kruže priče o nekakvim rudnicima u kojima su ljudi, i to naši ljudi, stradavali ko muhe. Ženama im ne bi nitko ni javio da su ostale udovice. Niko Marinović svoju životnu filozofiju pjevuši kao veselu pjesmicu: koga na svom putu spazi, on ga zgazi.

Njegovoj bahatosti nema granica, a ljudi oko njega gladni i bez nade. Nema tog poniženja kojem se neće izložiti za malo novca. Ili za priliku da i sami odu u potragu za boljim životom kao nova jeftina radna snaga u prekomorskim rudnicima-grobnicama Nike Marinovića. Puni brodovi odlaze jedan za drugim.

Vrijednosti se urušavaju, nema više morala. Tko ima novac, poput Nike Marinovića, može sve i kupuje sve. Evo, na primjer, kapetan Frane Dražić i nije baš zadnji goljo, a opet je Niki Marinoviću spreman prodati i vlastitu kćer. Anicu. Ona je za Niku mlado meso. A njemu se baš prohtjelo mladog mesa.

On je pohotna ništarija. A Frano kukavica. Nema tu sretnog svršetka. To vam je liberalni kapitalizam.

Ana voli Iva Ledinića. Niti on ne bi trebao biti obična fukara. Radi u škveru, majstor je svog zanata, ruke su mu zlatne. Vrijedan je, pošten. Uzalud mu. Ne vrijedi to danas ni pišljivog boba, ni minimalca koji se ne isplaćuje. Neće dobiti Anicu.

I onda, kada se mu se već ionako smučili i život i nepravda koju guta češće nego kruh, njegova rođena majka otkriva mu strašnu tajnu. Lagala mu je da je udovica. Začela ga je u sramoti i grijehu s junošom koji ju je trudnu prezreo i ostavio. Ivo saznaje da mu je otac Niko Marinović. I ukrcava se na njegov brod s kartom u jednom smjeru.

A more divlja, vrijeme je oluja, najžešćih i najpodmuklijih oko ravndnevice, ekvinocija.

Vrijeme je prema sirotinji još okrutnije nego nemilosrdni gadovi poput Nike Marinovića. I u toj sirotinji više nema snage za pobunu. Kako? S kim? S čime? Niko Marinović je uglednik u njihovom društvu, on je narodni prvak, uspješan poduzetnik. Za njega je sigurno i u crkvi rezervirana prva klupa.

Je li ovo današnja priča? Svakako.

Bijesni oluja ravnodnevice i ravnodušnosti. I tako već čitavo stoljeće i duže. Sve je to strašno točno i uvjerljivo opisao Ivo Vojnović u svojoj drami Ekvinocijo. Napisao ju je i poslao na natječaj koji je raspisao Stjepan Miletić, intendant Hrvatskog zemaljskog kazališta čiju je novu zgradu 14. listopada 1895. otvorio Franjo Josip I.

I Stjepan Miletić je bio bogat čovjek, ali nekog drugog kova. Vlastito je bogatstvo trošio na kazalište, a imao je i dobar literarni ukus. Od svih pristiglih radova za praizvedbu u novom kazalištu, odabrao je upravo Vojnovićev Ekvinocijo. Što li su fini agramerski građani te 1895. godine mislili o Niki Marinoviću, Frani, Anici i Ivu? A što tek o Ivovoj majci Jeli, nesretnici koja će u očaju i ogorčenosti ubojstvom okončati bahatost i bešćutnost Nike Marinovića, oca njenog sina.

Vojnovićeva drama nije zaustavila oluju koja je nastavila razarati zemlju i ljude. Pola stoljeća kasnije, posljednjih godina Drugog svjetskog rata, zborovođa i profesor glazbe Ivan Brkanović, koji se u Zagreb doselio iz Boke Kotorske, u svojoj kući na Jelenovcu piše operu Ekvinocij. Poticaj mu je zapis i uputa samog Iva Vojnovića.

Vrijednosti se urušavaju, nema više morala. Tko ima novac, poput Nike Marinovića, može sve i kupuje sve. Evo, na primjer, kapetan Frane Dražić i nije baš zadnji goljo, a opet je Niki Marinoviću spreman prodati i vlastitu kćer. Anicu. Ona je za Niku mlado meso. A njemu se baš prohtjelo mladog mesa. On je pohotna ništarija. A Frano kukavica

Pisac je u središte svoje drame stavio oluju i odredio je da se tu nepogodu i kataklizmu ima dočarati glazbom. Sve drugo bilo bi trivijalno i neuvjerljivo. Propisao je Vojnović da se za njegovu dramu ima skladati “Simfonički intermezzo”. Zapisao je: “Prepuštam geniju skladatelja da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet, u njoj nalazi ona svoj simbolički smisao. Ko će bolje nego muzika oživjeti divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u naravi, bilo u izmučenoj duši?”

Pričao mi je nedavno skladateljev sin Željko Brkanović, i sam skladatelj, kako bi čitavo jelenovačko naselje na znak sirena, sve češćih prema kraju rata, odlazilo skloniti se u obližnju šumu. Samo je njegov otac ostajao za klavirom s Vojnovićevom i svojom ekvinocionalnom olujom i operom koja je praizvedena u zagrebačkom HNK 1950.

Od premijere Vojnovićeve drame bila su prohujala dva svjetska rata, propalo jedno carstvo, jedna kraljevina i jedna NDH. A ni u novoj komunističkoj državi olujni propuh nije bio ništa nježniji.

Nitko ništa u kazalištu nikada nije naučio. Ni 1895., ni 1950., a neće bome ni ove 2015. godine kada je, već u petoj po redu državi od one u kojoj je Vojnović napisao Ekvinocijo, još jednom premijerno izvedena Brkanovićeva glazbena drama Ekvinocij.

Ali, ostaje ta Vojnovićeva “veličajna poezija borbe između života i smrti”, osobito one smrti u izmučenoj duši, koju je Brkanović pretočio u glazbu što je bljesnula u svoj svojoj snazi ovaj put pod dirigentskom rukom maestra Nikše Bareze s pjevačima Giorgiom Surianom, Ivicom Čikešom, Domagojom Dorotićem, Tamarom Felbinger Franetović te povrh svih sjajnom Dubravkom Šeparović Mušović u tragičnoj ulozi Jele, žene izmučene duše.

Sjajna mezzosopranistica sada je već u Njemačkoj, u novoj ulozi i zato je, nažalost, sljedeći tjedan nećemo ponovo u Zagrebu gledati kao veliku Kundry u Wagnerovu Parsifalu.

Ona je umjetnica koja ponire duboko u svoje uloge. Jele je teška i otvorila joj se, kaže, u potpunosti tek na drugoj predstavi, upravo onoj koju sam imao sreću pogledati. Zato sam je zamolio da mi usporedi Kundry i Jelu. Ovako mi je otpisala:

“Kundry je lik koji je nadvladao svoje ovozemaljske potrebe teži za višom spoznajom u životu. Tema njezina života je suosjećanje i supatništvo. Jele je ovozemaljski lik, njezine su glavne riječi ‘čast’ i ‘poštenje’. Tema njezina života je osjećaj povrijeđenosti i na kraju opere ona nije u mogućnosti nadvladati problem suosjećajući i pokušavajući razumjeti Nikinu emocionalnu zakržljalost. Nakon godina patnje ona tone u još veći nemir kroz ubojstvo i na kraju – u vlastito samoubojstvo, kako je u Vojnovićevom predlošku, ili duhovno samoubojstvo, kako je u operi. Oba lika su zatočena u trpljenju. Kundry u tom trpljenju raste, a Jele ugiba. Za mene je problem ovih uloga: moći oprostiti. Nakon Kundry pjevač se osjeća oslobođen, a nakon Jele sam potpuno pojedena ponorom u vlastitu nemoć”.

A onda, desetak minuta kasnije, kao da mi čita misli i pitanja iz još nenapisane kolumne, umjetnica mi šalje još jednu kratku poruku:

“Kroz ove sam uloge naučila da nam je trpljenje dano da bismo nešto naučili i da ga ne smijemo izbjegavati, već prolaziti kroz njega na način da svako zlo uzvraćamo dobrim”.

I ja povlačim neozbiljnu tvrdnju da nitko nikada u kazalištu ništa nije naučio. A gdje drugdje danas još i možemo išta naučiti? Već i sama spoznaja dubine ponora vlastite nemoći vrijedno je znanje. Neće valjda ni ova oluja dovijeka. A Ekvinocij u HNK igra i u travnju.

AUTOR: BRANIMIR POFUK / 31.03.2015. preuzeto s www.autograf.hr