Interpretacija - sveti čin

Slobodna dalmacija, 01.09.2000.
Autor: Mato Jerinić

Ovogodišnji, netom završeni 51. dubrovači ljetni festival zasigurno će posebno i dugo pamtiti mlada Dubrovkinja, mezzosopranistica Dubravka Šeparović, dobitnica prestižne nagrade Orlando za najbolje glazbeno ostvarenje na Igrama.

Da počnemo od onoga što Vas čini nekako posebnom u svijetu naše glalzbene umjetnosti. Vi ste diplomirani inžinjer arhitekture, ali set diplomiraku u ba Glazbenoj akademiji u Zagrebu u klasi profesorice Snježane Bujanović-Stanislav. Kako to objasniti?
Možda viškom energije koju posjedujem. Zato se i dogodilo da su moji putovi drukčiji od onih većine ljudi. Počela sam se baviti glazbom izrana, i u Dubrovniku zavšila nižu muzički školu. No, nakon te škole koja mi je dobro išla i u kojoj sam svirala violončelo, umjesto da nastavim daljnje glazbeno obrazovanje, ja sam napravila veliki zaokret i upisala Matematičko-informatičku gimnaziju i nakon toga studij arhitekture. No, prirodni dar za glazbu, odnosno solo pjevanje, ostao je uvijek prisutan, tako da sam se na drugoj godini arhitekture počela baviti pjevanjem.

Ma, ne profesionalno, pjevali ste u zboru?
Točno, međutim, počela sam pohađati satove solo pjevanja koje sam i u Dubrovniku, kod gospođe Milke Padovan uzimala kad mi je bilo 16 godina. Arhitektura mi je izvrsno išla, bila sam i najbolji student i prva diplomirala u svojoj generaciji. No, došla sam u kontakt s gospođom Snježanom Bujanović-Stanislav, profesoricom na Glazbenoj akademiji u Zagrebu koja je izrazila želju sa mnom raditi i predložila mi da se upišem na akademiju.

Na akademiji ste diplomirali 1998. godine, a uskore ćete završiti i magisterij. Tako ste se potpuno posvetili solo pjevanju?
Jesam, počeli su se redati uspjesi tako da se arhitekturom uopće ne bavim. No, nikad se ne zna što život nosi i možda ću jednog dana raditi kao arhitektica. Najznačajnije je to što sam nakon jednog fakulteta upisala drugi, posve drukčiji i što sam ga uspješno privela kraju. Bilo je to jako rizično i teško i trebalo je puno raditi jer mi je zbog preskočene stepenice srednjoškolskog glazbenog obrazovanja dosta toga manjkalo.

Što se solo pjevanja tiče, daleko ste stigli, s obzirom na mladost. Nastupili ste kao Carmen u istoimenoj Bisettovoj operi u Češkoj državnoj operi u Pragu?
Istina je to premda u operama do sada nisam puno nastupala. Ja sam mezzosopranistica, a mezzosoprani kreću kasnije, iza tridesete. Pjevala sa u Händelovu Juliju Cezaru na otvaranju prošlog Zagrebačkog ljeta i još nekim manjim opernim rolama. Međutim, još nisam pjevala u zagrebačkom HNK-u. U Pragu sam pjevala zato što sam prošle godine dobila drugu nagradu na devetom natjecanju u Karlovym Varyma. To je Dvorakovo svjetsko natjecanje, a nagrađena sam upravo za interpretaciju Dvorakova djela. Ulogu Carmen za Češku državnu operu spremala sam s gospođom Ružom Pospiš-Baldani.

Koliko ste vezani da Dubrovnik?
Ja sam Dubrovkinja, u Gradu žive moji roditelji, ali za nj sam danas uglavnom vezana koncertima. Inače živim u Zagrebu.

Veliko je priznanje dobiti nagradu Orlando?
Nagradu ljudi uglavnom shvaćaju kao zaokruženje nekog razdoblja. Ja ju isto tako shvaćam, a kako sam napunila tridesetu godinu života, meni je ta nagrada tek početak. Ona znači da je ono što sam do sada radila bilo ispravno. Zbog nje će se, vjerujem, moj rad pratiti sada pod povećalom. Međutim, nikad ništa nisam radila da bih se dokazivala, nego sam nastojala pjevati i vršiti svoju „dužnost“ umjetnice. Cilj mi je uvijek bio dobra interpretacija, a ne nekakvo vanjsko blještavilo.

I što sada, kako dalje?
Imam planove, ali im ne robujem. Ne treba sve detaljno ni planirati jer život donosi promjene iz dana u dan. Ono što ove godine kanim napraviti, za mene je veliko. Riječ je o ulozi Amneris u Verdijevoj Aidi koju mi je ponudio HNK iz Zagreba. To je zaista velika uloga. Zatim ću spremiti ulogu princeze Eboli u Verdijevom Don Carlosu i ulogu Oktavijana u operi Kavalir s ružom Ricarda Straussa.