Važna je umjetnost, a ne slava

Oslovite li mezzosopranisticu Dubravku Šeparović Mušović laskavim titulama primadone ili zvijezde, ona  će se doslovce nakostriješiti i decidirano vam uzvratiti: „Nisam ja nikakva primadona ni zvijezda; ja sam samo ozbiljna i odgovorna umjetnica!“ I doista, u istinskoj predanosti glazbi, nadasve radišna prvakinja Zagrebačke opere posve je imuna na globalnu zarazu opernim glamurom pa, umjest­o da se hvali aktualnim ­scenskim uspjesima u Zagrebu i Beču ili da nam pak citira netom objavljeni panegirik za njezinu kreaciju Kundry u Wagnerovu Parsifalu (Opera Today), ona nam mnogo radije govori o svojim predstojećim umjetničkim zadaćama: vokalni ciklusi Stravinskog i Mahlera, koncertna večer u spomen na Milku Trnina, Ortrud u Lohengrinu, Fricka u tetralogiji Prsten Nibelunga… U razgovoru koji slijedi umjetnica se osobito usredotočila na svoj atipičan umjetnički razvoj te na mukotrpno izgrađivanu profesionalnu etiku koje se bespoštedno pridržava. 

umjetnost 

 

Iako ste se od ranoga djetinjstva najradije izražavali pjevanjem, u vašem je slučaju umjetnička glazba – u smislu profesionalnog izbora – na red došla posljednja! Zašto?


Ne znam zašto mi je suza u oku dok slušam tako postavljeno pitanje?... Vjerojatno stoga što su moji najraniji pjevački počeci bili vezani uz crkveni zbor, u kojemu sam prvi put osjetila opojnu snagu glazbe i maglovito naslutila svoju pjevačku nadarenost… Sve ono što sam nosila duboko u sebi ja sam već u toj dobi mogla izraziti jedino pjesmom, a tom svakodnevnom pjevanju „male Dube“ svjedočilo je dakako cijelo susjedstvo dubrovačke obitelji Šeparović!... Svatko od nas ima svoj životni put, koji nam je dijelom predodređen, a dijelom ga sami trasiramo. Moj čudan, jako zaobilazan pjevački put započeo je onoga trenutka kad me u tom dubrovačkom zboru čula stara i dobra profesorica Milka Padovan, koja mi je nakon prvog ozbiljnog preslušavanja nimalo ne dvojeći rekla: „Tvoj je glas predivan i ti jednostavno moraš pjevati!“

Od pjesme se niste razdvajali ni kao dijete, ni kao tinejdžerka, pa ni kao studentica, ali u svakome od tih formativno presudnih životnih razdoblja prednost je uvijek imalo nešto posve drugo?! Zbog čega?

Posebna je to priča! Ja, naime, potječem iz realistički nastrojene obitelji uglednoga dubrovačkog liječnika. U našem domu vladali su – rad, red i disciplina; sve se odvijalo po unaprijed zacrtanu planu: rano ustajanje, roditelji na posao, mi djeca u školu, ručak uvijek u isto vrijeme, točno se znalo i kad se primaju kućni posjeti… Naravno da u tako discipliniranu obiteljskom okruženju nije bilo poželjno dječje maštanje o nekakvu „razbarušenom“ umjetničkom pozivu?! No kad sve to sagledam s današnje perspektive, ipak se usudim tvrditi kako je umjetnički život mnogo teži negoli nekakve, nazovimo ih tako – „disciplinirane, ozbiljne profesije“, iako ljudi od „konkretnih“ zanimanja: liječnici, pravnici, ekonomisti samo sebi pripisuju tu ozbiljnost i težinu zanimanja. Moji su roditelji bili jako protiv toga da se bavim pjevanjem, a ja sam ih i poslušala: u Dubrovniku sam vrijedno završila matematičku gimnaziju, dok sam u Zagrebu – i to u rekordnom roku! – diplomirala arhitekturu, koju sam, uostalom, i voljela. Tek nakon svega toga smogla sam snage da se zapitam: „Dube moja, pa tko si ti i što zapravo hoćeš?!“
Dugo vam je trebalo da smognete snage i zaronite u samu sebe?
Jako dugo! Kad sam napokon odradila sve ono što su drugi očekivali od mene (nazovimo to elitnim dubrovačkim odgojem!), tek se tada pobunio i eksplodirao moj duboko začahuren, godinama i svjesno potiskivan glazbeni talent! Sve prethodno uglavnom je bilo izbor mojih roditelja da bi naposljetku – sama glazba izabrala mene, a ja joj više nisam uspijevala umaknuti! Pjevanje sam počela raditi s profesoricom Snježanom Bujanović, ali čak mi ni sada nije jasno kako sam se uspjela upisati na Muzičku akademiju u Zagrebu, jer u Dubrovniku sam završila samo nižu glazbenu školu. Ali i to što sam u djetinjstvu svirala violončelo sada tumačim kao neslučajan sudbinski znak, jer oblikujući pojedinu vokalnu frazu i dan-danas zamišljam poteze gudala i pjev violončela… Ovdje ću vam otkriti i to kako je moja najljepša uspomena iz djetinjstva vezana uz sviranje u kvartetu violončela; naš čelistički ansambl zvao se Kvartet Svetog Petra i često je svirao na misama, a 1985, u Castel Gandolfu, imali smo čast nastupiti pred Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. Kako mi je u tim ranim godinama pjevanje i sviranje otprve polazilo za rukom, naivno sam zaključila da sve ono što se savladava s tolikom lakoćom u kasnijem životu treba ostati jedino hobijem, dok pravim životnim pozivom zavređuje biti samo ono što je teško, što pruža otpor i u čemu uvijek iznova moraš pobjeđivati sama sebe. Sad vam je pretpostavljam jasnije kako sam, pored presudnog utjecaja roditelja, i sama podosta pridonijela tom vrludanju od matematike do arhitekture, da bih se tek na kraju priče napokon skrasila u glazbi, za koju se, naravno, ispostavilo da od svega što sam dotada iskusila upravo ona, glazba – iziskuje najveći rad i trud!

Pretpostavljam da se bivšoj matematičarki i diplomiranoj arhitektici nije bilo lako suočiti sa svojim mlađim i znatno educiranijim studentskim kolegama na Muzičkoj akademiji?

Premda je taj novi početak bio poprilično bolan, tek tada je za mene počeo onaj pravi život, jer napokon sam krenula u potragu za samom sobom. Uvjerena sam da mnogi ljudi bespovratno potrate cijeli život, a da nikad nisu istinski zaronili u vlastitu nutrinu, ne bi li otkrili: tko su i što im je činiti?! Svoj pravi ja spoznala sam tek u glazbi, ali put koji je potom uslijedio bio je ispunjen stalnim nadoknađivanjem, uzletima i padovima, ushićenjima i krizama… No u svakome od tako oprečnih stanja uvijek sam osjećala kako je glazba jedini put koji mi je doista dosuđen. Kao studentici glazbe nije mi bilo nimalo lako, jer nakon egzaktnog studija arhitekture, gdje se disciplinirano i po točno utvrđenim predlošcima uredno ispunjavaju svekolike studentske zadaće, najednom sam se suočila s lakoćom, opuštenošću i zaigranošću svojih odreda mlađih muzičkih kolega. U egzaktnim strukovnim područjima uvijek se točno zna što je što i kako se to može postići, dok u glazbi – u kojoj je također važna velika samodisciplina – u interpretacijskoj konačnici presudnu ulogu imaju lakoća i opuštenost, ili točnije – potpuna prepuštenost čarima umjetničke skladbe koju prosljeđuješ publici… A upravo je to ono što je najteže postići, dok se sve ostalo – vokalna tehnika, dikcija, scensko držanje – već i pukom upornošću dade donekle naučiti… Dugo mi je trebalo da prestanem pokorno slušati svoj nemilosrdni kontrolni toranj i počnem slobodno letjeti nošena krilima glazbe. Malo-pomalo počela sam si dopuštati mogućnost stanovitih nepreciznosti pa čak i pogrešaka, ali uvijek je to bilo u nakani da svako moje izvođenje bude istinskim odrazom onoga što u glazbi tako snažno osjećam. U mom pjevačkome poslanju uvijek mi je najteže, ali i najvažnije, bilo pobijediti sveprisutni ratio i prepustiti se instinktima, jer glazba treba biti mojom gospodaricom, a ne ja njezinom! No dok iskreno težite tom visoko postavljenu cilju, lako se može dogoditi da se ta toliko željena emocionalna prepuštenost učas prometne u glazbeničku raspuštenost, interpretacijsku proizvoljnost. A da se nešto takva ipak ne bi dogodilo, jedino je ali ne i stopostotno jamstvo – vrlo temeljita i studiozna priprema te bespoštedno propitivanje čak i onih elemenata izvedbe koji vam se čine posvema neupitnim. U glazbenoj reproduktivi konačni je cilj nedostižan, a put do njega beskrajan; no čar našega služenja umjetnosti krije se u svakome koraku koji nas barem malo približava nedokučivom…

Slušajući vas, imam dojam da želite odaslati jasnu poruku ohrabrenja svim mladim ljudima koji teže punini duhovnog i intelektualnog ispunjenja.

Da! Točno ste me pročitali! Cijeneći dragocjeni prostor koji je u Vijencu posvećen svekolikoj kulturi, mnogo mi je važnije da vašim čitateljima, pogotovo onima koji su mladi, pokušam na vlastitom primjeru predočiti koliko je teško i ujedno važno – kako u umjetnosti tako i u životu – postati uistinu svoj, a potom takvim i ostati. Pritom, naravno, slutim da će svime dosad izrečenim ostati razočarani oni čitatelji koji su najvjerojatnije očekivali glamuroznu opernu divu, koja se samozadovoljno hvališe svojim zagrebačkim i bečkim opernim nastupima, razbacujući se usput imenima svjetski glasovitih tenorskih partnera, poput Jonasa Kaufmanna ili pak Joséa Cure. Za razliku od većine pjevačkih kolega, ja doista nemam potrebe verbalizirati svoj doživljaj glazbe, jer ga na pravi način izričem jedino pjevajući, i pritom mi je od gromoglasnih ovacija nemjerljivo dragocjeniji onaj sveti muk koji pokatkad znade zavladati u gledalištu; to je onaj blagoslovljeni trenutak kad se glazbom uspostavlja istinski dijalog između umjetnika i publike. Sad ste valjda shvatili zašto se silno narogušim kada mi pokušavaju prikrpati one glupave titule: primadona, zvijezda, diva i tomu slične koještarije?! Kratko i jasno: ja sam jako samokritična umjetnica koja nastoji što odgovornije služiti svome glazbenome parnasu. Zbog te svoje samokritičnosti nikad nisam bila posvema zadovoljna postignutim, jer uvijek sam znala: može se još više, može se još bolje! To je moja najveća motivacija u ovom, bez pretjerivanja – tegobnom umjetničkom pozivu, koje jedino možete izdržati ako ste za njega doista i pozvani…

Pozvani?!... Pa taj pojam može imati sasvim različita značenja, zar ne?

Ovako ću vam objasniti što pod tim pojmom u umjetnosti jedino podrazumijevam. Često, naime, razmišljam što je zapravo ono po čemu se moje pjevanje razlikuje od pjevanja mnogih mojih kolega, od kojih neki imaju i ljepše i savršenije glasove negoli je to moj? I dokučila sam: da biste nekoga uistinu dotaknuli svojim pjevanjem, nikako vam nisu dovoljni samo lijep glas i vrhunska tehnika. Jer za prosljeđivanje duboke umjetničke poruke morate biti pozvani – odozgor, od Boga! Pa kao što je svećenik samo onaj pastir kojemu je s neba došao poziv da predano služi svome stadu, isto vam je tako i s pravim umjetnicima, koji su, ruku na srce – poprilično rijetki. Eto, to vam je ta umjetnička pozvanost odozgor, koja ujedno znači i svu moju muku i izvor sve moje snage.

Gospođo Šeparović Mušović, velika vam hvala na divnom i nadasve iskrenu razgovoru!

Hvala vama što ste me svojom usredotočenošću na pravi način obodrili, jer možda sam ovom prigodom – javno propitujući samu sebe – bila barem malim znakom („Budite svoji!“) nekomu od onih koji tek počinju služiti umjetnosti… Zato ću na kraju reći: ja zbilja nisam nikakva primadona, a još manje zvijezda; prve su mi doista smiješne, dok su druge – jedino one na nebu.

 

autor: Zlatko Madžar, foto: Branko Hrkač