Uvijek ostaje živa emocija
U 2013. godini, u kojoj je obilježena 150. obljetnica rođenja velike hrvatske sopranistice Milke Trnine posebno je svojim nastupima u Zagrebu, Dubrovniku i Križu dignitetu te proslave doprinosila Dubravka Šeparović Mušović. Na kraju godine, na božićnom koncertu u atriju Hrvatske akademije znanosti i um jetnosti proslavila se sjajnim izved- Uvijek ostaje živa emocija bama ciklusa Memorie Frane Paraća i Mah le rovih Rückertlieder, uz Cantus ansambl pod ravnanjem Berislava Šipuša. Uza sve operne premijere i predstave u koji ma je sudjelovala u svojoj matičnoj kući, Operi HNK u Zagrebu, Dubravka Še pa rović Mušović potvrdila se tako kao danas jedna od najuglednijih opernih i kon certnih pjevačica i postala nedvojbena mi ljenica zagrebačke publike. Dubrovkinja po rođenju i Zagrepčanka po mjestu života i rada ugledna mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović završila je studij arhitekture 1993. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, ali ljubav prema glazbi bila je jača i 1998. je diplomirala solo pjevanje na Muzičkoj aka de miji Sveučilišta u Zagrebu, u razredu Snježane Bujanović Stanislav. Tijekom studija istakla se kao Madame Flo ra u operi Medium Giana Carla Menottija, koja je izvedena u suradnji Muzič ke akade mije i Kazališta Kerempuh. Godine 1999. privukla je pozornost u ulozi Cezara u operi Julije Cezar G. F. Händela, u produkciji Vero, u suradnji s Dunjom Vejzović na Zagrebačkim ljetnim večerima. U Karlovym Varyma 1999. osvojila je drugu nagradu i nagradu praške Državne opere, što joj je otvorilo vrata za operni debi u ulozi Carmen u Pragu, 2000. Slijedio je poziv za Amneris u Brnu, 2002.
U međuvremenu, 2001. postala je članica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Prva uloga na zagrebačkoj opernoj pozornici bila je Zitta u Puccinijevom Gianni Schicchiu, slijedila je Marina u Borisu Godunovu M. P. Musorgskog i uloga Romea u operi Capuleti e i Montecchi Vincenza Bellinija. Ulogom Elettre u Mozartovom Idomeneu 2003. označena je kao pjevačica sa smislom za neobična režijska rješenja. Te je godine nagrađena Na gradom "Marijana Radev" i Nagradom hrvatskoga glumišta. Nadovezali su se nastupi u ulogama Amneris, Eboli i Charlotte, a iste 2003. godine gostovala je s
Janačekovim divadlom iz Brna kao Amneris i Carmen na njihovoj japanskoj turne ji. Ulogu Amneris ostvarila je u Ljubljani, 2004. Od 2005. do 2010. redovito je gostovala u njemačkom gradu Saarbrückenu i nastupala u ulogama Eboli, Adalgise, Begbick (Uspon i pad grada Mahagonija Kurta Weilla) te kao Fricka u Wagnerovom Rajninom zlatu, zatim Santuzza, Judit u Bartókovom Dvorcu modrobradog i nezaobilazna Carmen. Na 10. Antiken festspiel u Trieru (2007.) u otvorenom amfiteatru predstavila se kao Dalila u operi Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa, koju je 2009. ponovno pjevala u St. Galenu na Ljetnom festivalu.
Opera u Grazu angažirala je Dubravku Šeparović Mušović u ulozi Ježibabe u Rusalki Antonína Dvořáka, koju je režirao proslavljeni Stefan Herheim. Uslijedio je i poziv za premijeru Rusalke (na njemačkom) u Volksoperi u Beču, 2010., koju je pjevala i u sezonama 2011. i 2012. U Klagenfurtu se predstavila kao Amneris, u režiji Torstena Fischera (2010.) i u sedam izvedbi Mahlerove Druge simfonije. U ljetu 2010. gostovala je u Pekingu gdje je u prvoj kineskoj izvedbi Salome Richarda Straus sa nastupila u ulozi Herodias.
U Zagrebu se nižu Carmen, Santuzza, Mère Marie te Kundry (2011.) i Ortrud (2013.). Upravo je jedinstvenom kreacijom Wagnerove Kundry iz Parsifala osvo jila žirije i pripale su joj nagrade "Tito
Strozzi", "Marijana Radev" i Nagrada grada Zagreba. Za nastup na Riječkim ljetnim večerima s proslavljenim tenorom Jo séom Curom primila je strukovnu nagradu "Milka Trnina" Hrvatskog društva
glazbenih umjetnika. Nastupi u rodnom Dubrovniku na Dubrovačkim ljetnim igrama ovjenčani su Nagradom "Orlando" čak dva puta, najprije 2000. za intepretaciju Brahmsovih djela, a drugi put 2013.
za koncert "Hommage à Milka Trnina», kojim je uveličala proslavu 150. obljetnice rođenja slavne hrvatske sopranistice. Odlikovanje Danice Hrvatske s likom Marka Marulića uručio joj je predsjednik Ivo Josipović za visoka dostignuća u kulturi, 9. listopada 2013.
Od inozemnih uspjeha valja još navesti izvedbe Beethovenove Devete simfonije na Proljetnom festivalu u Pragu i Brnu s Liborom Pešekom, Verdijeva Requiema u Heidelbergu, Mahlerove Druge simfonije na Festivalu u Wrozławu s Jacekom Paspszykom i Schönbergovih Gurrelieder na Beethovenovom festivalu u Bonnu sa Stefanom Blunierom. Bilo je još nastupa u inozemstvu, a brojne koncertne izvedbe u Hrvatskoj nije ni moguće pojedinačno na brojati.
Opera kao glazbeno-scenska vrsta bilježi povijest od više od 400 godina. Izravni prijenosi iz njujorškog Me tro politana, primjerice, učinili su operne predstave u najboljim izvedbama pristupačnima najširem krugu slušatelja i gledatelja diljem svijeta. Velike operne kuće u svjetskim me tropolama, ali i one u manjim središ tima, brinu se za očuvanje operne tradicije različitih povijesnih razdoblja, ali i za novosti na opernim pozornicama, što potvrđuje veliku život nost žanra i njegovu zanimljivost. Kao oper na pjevačica s velikim uspje sima u Hrvatskoj i znatnim iskustvom u inozemstvu, kako biste protumačili, opisali privlačnost opere u suvreme nom svijetu?- Opera je privlačna jer nam nudi svakodnevnicu u obliku glazbeno-scenskog djela. Glazba i njeno značenje praćeno je vizualnim, kroz scenografi ju i kostimografi ju te dramsku radnju koja je uvijek
životna. Razni su načini na koje se to prikazuje, reklo bi se kako postoje razni trendovi: moderni, klasični, postmoderni ili jednostavno - dobra predstava. Današnja operna predstava je za publiku ili
dobra ili loša. Ne postoji način kojim bi se uvjerila publika da je nešto dobro, ako je gledalište prazno. Mišljenje publike je snažnije od bilo koje kritike. Predstave iz Metropolitana su primjeri dobrih predtava. U njima se glazbeno i scensko logično prožima, kostimi prate povijesna razdoblja, sve izgleda jednostavno, ali zato su takve predstave i najbolje i najskuplje. Ne zaboravimo da Metropolitan raspolaže novcem kojim si može priuštiti najbolje i umjetnike i režisere i dirigente koji u svojoj ukupnosti ostvaruju uratke kojima se, na sreću, može radovati cijeli svijet - putem prijenosa na tv-u ili u kinu.
Negdje drugdje u današnjim vremenima, kada kriza uskraćuje prvenstveno kulturu, teško je napraviti dobru predstavu. Ono što uvijek ostaje je živa emocija. Dakle, netko će za vas tu večer proživjeti svoju ulogu i pokušati vam prenijeti neku poruku. I zato će opera preživjeti jer su ljudi koji su na sceni iskreni i njihova energija će zauvijek biti zanimljiva onima koji su u gledalištu.
Opere tijekom povijesti na pozornicu dovode likove iz različitih društvenih slojeva, donose njihove osobne sudbine i sučeljavanja, opisuju život u punini, mnogoznačnosti i mnogostrukosti. Što mogu danas značiti poruke različitih sadržaja, pogotovo onih koji su možda neaktualni u odnosu na suvremeni život?
- Dogodi se često da su opere nerazumljive. Meni kao umjetnici također je teško razumjeti operni libreto. Često uzmem bilježnicu u kojoj putem skica razvrstavam tko kome pripada, tko je čija žena, zašto je netko nekoga ubio ili mu želi zlo. Čini mi se da bi netko tko nije operni ljubitelj prije posjeta operi trebao pročitati libreto jer nas u kazalištu često dočeka nešto potpuno obratno od onoga što smo doma uz pomoć nekog opernog leksikona uspjeli dokučiti. Opera treba biti razumljiva; ako dijete ne razumije operni sadržaj, nikad više neće doći u operu jer mu je u prvom susretu ona bila mučna. Snažno se borim da se opera približi svakome. Ona nije za elitu ili samo za odabrane, nego za sve ljude na ovom svijetu i u operi bi se trebali osjećati ugodno. Pogledajte kako su operne kuće lijepe, kako su naši davni arhitekti s velikom pozornošću iscrtavali prelijepe ulazne trijemove, široka stubišta, lijepa sjedala, velike lustere, štukature. Zašto bi ugođaj operne predstave trebao biti drugačiji? Razumljivost opere leži na režiseru, razumljivost glazbe na dirigen tu, a emocije na pjevaču. Opera treba ismijavati, predviđati, kritizirati druš tve na zbivanja, a to je moguće samo u navedenom trojstvu.
Kako se pripremate kada trebate na pozornici predstaviti neki povijesni lik?
- Povijesni lik ne poznajem, za mene je to lik ove godine. Isti lik drugačije sam prikazivala prije deset godina, drugačije danas. Jedan lik prikazuje sazrijevanje jednog umjetnika, njegov rad na sebi i jeli ga uopće dostojan predstavljati, kao što su to, primjerice, likovi Amneris, Carmen, Dalile... Toliko divnih uloga kojima sam stremila kao mlada umjetnica, trčala velikim koracima! Sada vidim da je sve to bilo preuranjeno. Iskustvo je velika stvar za umjetnički razvoj, svaka patnja, tjeskoba, malo svakodnevno mrtvljenje, poniznost, skromnost - približavaju nas mogućnosti da nam se neki lik otvori i dopusti da budemo ON.
Pomažu li zahvati suvremenih opernih redatelja aktualizaciji povijesnih opernih sadržaja ili im odmažu?
- Operni režiser danas može biti svatko, kao i u svakom drugom zanimanju. Žalosno je što netko može biti nešto drugo, nego ono što mu je namijenjeno. Moramo znati svoje mogućnosti i ne pokušavati biti nešto više ili manje. Biti dobar režiser velika je čast. Veliki režiser zna jednostavno složiti odnose među likovima u bilo kojem povijesnom razdoblju. Smatram da imamo puno primjera gdje režiseri zbunjuju i publiku i umjetnike, pa i sebe!
Pri stvaranju nove operne predstave pjevači su suočeni s dvije vizije: s jedne strane dirigentove, a s druge stra ne redateljeve. U koga najčešće ima te najviše povjerenja i kako pomirujete te razlike?
Režiser i dirigent trebali bi u operi biti dva najveća prijatelja. Oni pri radu na opernoj produkciji trebaju među sobno razgovarati i dogovarati se i svojim znanjem utjecati i oblikovati pjevače. Odnosno, ako radimo modernu režiju, angažirat će se režiser i dirigent sa smislom za moderno ili obratno, nikako režiser koji želi modernu režiju, a za pultom je dirigent koji zahtijeva tradicionalnu izvedbu. U tom proturječju naj više stradavaju pjevači. Pokušavala sam pomirivati razičite struje, stavljajući dobru predstavu na prvo mjesto. Ali na žalost, usamljeno patim i naučila sam da ipak moram voljeti sebe i ne dozvoliti da radim ono što ne že lim. Prije sam n glasak stavljala na režisere. Danas iz ričito poštujem starije dirigen te koji mi na pristojan način, kroz razmatranja, razgovore, polemike strpljivo prostiru svoje zna nje.
Dokazali ste se kao vrsna pjevačica, ali i Vaše je glumačko umijeće itekako zapaženo. Kako ostvarujete vlastite prostore pri oblikovanju pojedinog lika?
- Vlastiti prostor je moje vlastito ja. Raditi na svom Ja više je nego raditi na liku jer svaki taj lik se nalazi u meni. I zato je teško biti umjetnik jer se uvijek iznova spotičem na to svoje dosadno Ja. Ali scena i lik ne traži vaše Ja, ego, nego ono malo ja koje duboko u vama negdje trpi, prosijava i kroz strahove, snove, tjeskobe pokušava vam reći da je još tamo i da ga potražite. Kada ga počnete tražiti, tada počinjete biti umjetnik, a prestajete biti diva ili kako već…
Umjetnički poziv opernog pjevača pretpostavlja stalnu potrebu za usavršavanjem - koje se odnosi na glas i pjevačku tehniku, kao i na sazrijevanje u poimanju pojedinog lika. Kako biste opisali svoje iskustvo u tome?
- Usavršavanje je nužno. Njega vlastitoga glasa znači dugoročnu i uspješnu karijeru. Neizmjerno puno novca sam dala na svoje usavršavanje. Sada, prije svega, želim usavršiti sebe. Glas je tu, služi, otpjevane uloge su u biografi ji, ali gdje sam JA, gdje je ispunjenje?
Na svojim koncertnim nastupima posebnu pozornost posvećujete garderobi koju usklađujete s repertoarom. Što Vam znači kostim i modni izraz, potreban za pojačavanje dojma na pozornici?
- Moda je sastavni dio našeg života. Volimo se lijepo odijevati. Nešto time poručujemo - bojama, krojem. I u operi i na koncertu. Glazbi se mora dodati vizualno.
Glazbu treba učiniti čitljivom. Često, slušajući glazbu, pokušavam zamisliti kakva bi to bila slika. Smatram da je u poplavi malograđanštine ljudima danas teško pratiti klasični koncert. Ako niste svjetska zvijezda, ne možete napuniti koncertnu dvoranu. Morate pronalaziti načine da budete zanimljivi, a opet svoji i umjereni. Zato mi služi modni izričaj. Ne smatram da sam tako posebna da bih to mogla postići sama, pa je pored mene Đenisa Pecotić koja me usmjerava. Ali, osnovno je pravilo - kostim nikad nije važniji od glazbe!
Kakvo je Vaše iskustvo o angažiranju hrvatske operne umjetnice na inozemnim opernim pozornicama?
- Ne bih željela javno iznijeti sve što bih mogla. Nažalost, naš ugled u svijetu je loš, pa su i umjetnici u istom bunaru. Uvijek dokazivanje ispočetka, što nažalost nije dobro polazište za umjetnika. Umjetnik radi iz ljubavi i služenja umjetnosti, a ne zbog dokazivanja, pa ako se u tome nađe i angažman u inozemstvu, tada smo zahvalni.
Kako biste mladom, neiskusnom opernom posjetitelju pojasnili važnost i značaj opere?
- Smatram da su operne knjižice u tome ključna stvar. Svaki bi režiser u knjižici u par kratkih rečenica trebao pot-puno razumljivo objasniti svoju viziju. Če mu toliki trud svih nas, ako na kraju ne razumijemo što je sve trebalo značiti i što smo naučili!
Kako gledate na blagodati su-vre menih tehnologija, mogućnosti in-terneta, posebice You Tubea?
- Internet pomaže pjevačima u mnogočemu. Smatram da bismo trebali puno više vježbati sami, nego preslušavati druge. U svemu tome događa se kopiranje, od čega osobno bježim. Ne stavljam svoje snimke na You Tube, smatram da je taj medij ispravan jedino kad je netko nadahnut mojom zvedbom, pa će staviti snimku na internet. Mučenje prijatelja, muževa da dolaze u kazališe, snimaju predstave, sutradan ih proslijeđuju na You Tube, lajkaju smatram dosadnim i vrijednim prezira. Više mi vrijedi iskreni pljesak ili mala poruka na Faceu od nekog nepoznatog.
Dubravka Šeparović Mušović još nema svoj autorski CD. Postoji li za to neki posebni razlog?
- Snimiti CD nije problem, no tko će ga kupovati, nakon što ga podijelim ma-mi, tati, rođacima? Gledati u trgovini da koš ta stotinjak kuna, pa se onda prodaje na sniženju za 15 kuna, to mi se stvarno ne da. Biti dio nekog projekta, dobro snimljenog live koncerta, meni je sasvim do voljno.
Osim što ste ugledna operna umjetnica, supruga ste i majka. Kako usklađujete različite životne uloge?
- Majčinstvo i karijera su dvije stvari za koje sam mislila da idu zajedno, a sad mislim da jedno drugo ne podržava. I pred majkom i pred umjetnicom stoje veliki zadaci i iskušenja u kojima pogubimo sa mi sebe. Moramo se žrtvovati kao umjetnice i kao majke, uvijek moramo davati sebe, a to je jako iscrpljujuće. Sretna sam da imam obitelj, ali svi pate zbog mene - i pjevanje i obitelj.
Postoji li neki posebni razlog zbog kojeg biste bili spremni prekinuti životni poziv pjevačice i karijeru?
- Današnji je pjevački vijek sve kraći. Hrvatska je jedna mala oaza koju još nije dirnula operna okrutnost u kojoj ljudi sa 40 godina završavaju na cesti. Smatram da neću dočekati penziju kao pjevačica jer će se do tada već pojaviti neki strani intendant koji će nas spakirati u prijevremenu penziju. Do tada ću služiti svoje malo poslanje kao umjetnica.
ZAGREB, MOJ GRAD autor: dr. sc. Zdenka Weber, Foto: Saša Novković, Branko Hrkač i arhiva HNK
članak u PDF obliku preuzmite OVDJE
Dubravka Mušović-Šeparović
