Pjevanje je kao vrhunski sport

Slobodna Dalmacija, 22.02.2006
Autor: Edi Zelić

Publiku državnog kazališta njemačke pokrajine Saarland u Saarbrückenu svojim nastupima zadnjih mjeseci oduševljava hrvatska operna pjevačica Dubravka Mušović-Šeparović. Mezzosopranistica rodom iz Dubrovnika iznimno je poznata u hrvatskim opernim krugovima, nastupala je po mnogim pozornicama diljem svijeta, a u ovom trenutku stječe sve veći renome u Njemačkoj, među ostalim i koncertima u Heidelbergu i Weinheimu. O nekoliko ključnih točaka i zanimljivosti, kao i o životu u Saarlandu razgovarali smo s našom poznatom umjetnicom.
U Zagrebu ste studirali arhitekturu, međutim na kraju ste završili kao operna pjevačica? Kako to?
- Nikad nisam pomišljala da ću biti operna pjevačica. Studij arhitekture završila sam uspješno sa 23 godine, a studij glazbe smatrala sam kao nadopunom opće kulture. U Dubrovniku sam inače pohađala nižu muzičku školu u kojoj sam svirala violonchello, u Katedrali u Dubrovniku sam imala prve solo nastupe, a u Zagrebu sam se upisala na Akademiju i tako je započeo put kojem se nikad nisam nadala, ali sam s njim jako sretna i ispunjena.

DOBRO JOJ PRISTAJU I ROMEO I CEZAR

Debitirali ste u Pragu. Kako je nastao kontakt sa Češkom?
- Učila sam kod Sene Jurinac, Dunje Vejzović i Ruže Baldani, a kontakt s Češkom ostvario se preko moje profesorice Eve Blahove, kod koje se redovito usavršavam. Nakon natjecanja u Karlovy Varyma, dobila sam poziv za Carmen u Pragu. To je oduvijek bio moj san. Moji prvi nastupi u operi su bile glavne role. Obično se počinje od manjih nastupa prema većima, ali moj put je bio drukčiji. Otkad sam stala na scenu pjevam prvi fah. To je velika odgovornost, pogotovo kada nemate zamjenu, kao što je sada u Saarbrückenu slučaj. Iza mene je 28 predstava i to glavnih uloga, što znači da ne morate biti samo tehnički spremni već su potrebni i dobri živci.

Je li točno da ste glumili i mušku ulogu Juliusa Cezara?
- U openoj literatui su prisutne tzv. Hosenrolle. To je naziv kada neki kompozitor određenu ulogu moškog lika namijeni ženskom glasu. U prošlosti su to bili kastrati, a danas takve role pjevaju žene. Zbog moje visine izvrsno su mi pristajali Romeo i Cezar. Naravno da publika zna da je žena na sceni. Danas se čak neke pjevačice posebno odlučuju za taj fah što kod mene ipak nije slučaj. U međuvremenu osim pjevanja na visokoj tehničkoj razini pjevač danas mora imati i jaki personality i izražajnost na sceni. Pjevanje uspoređujem s vrhunskim sportom, jer se mora redovito trenirati i pravilno dozirati nastupe, a svako suvišno naprezanje može biti štetno. Glasnice su mišići i s njima treba biti oprezan.

POSEBNO PAMTI AIDU U TOKIJU

Kako ste došli u Saarbrücken i imate li tu kontakta s našim Hrvatima?
- U Saarbrücken sam došla na audiciju koju sam uspješno položila i ponudio mi se angažman. Ovdje sam upoznala divne ljude. U redovitom sam kontaktu s obitelji Milić koja je rodom s Broča na Pelješcu, gdje sam provela djetinjstvo. Lucija Sarčević mlada je profesorica hrvatskog jezika koja s velikim žarom podučava hratski jezik na području Saarlanda gdje živi oko 3500 Hrvata. Među našim hrvatima moram istaknuti i veliku pomoć Josipe Vukadin. Mojim su predstavama nazočile i veleposlanica RH Vesna Cvjetković-Kurelec, generalna konzulica iz Stuttgarta Vera Tadić kao i konzulica Jadranka Fumić-Belamarić.

Koji vam je nastup do sada ostao u posebnom pamćenju?
- Jedan od najvećih utisaka moje dosadašnje karijere bio je svakako nastup u Aidi u Opera City Hallu u Tokiju pred tri tisuće slušatelja. Kao rođenoj Dubrovčanki jako mi je draga i nagrada „Orlando“ s Dubrovačkih Ljetnih igara. Trenutno u Saarbrückenu pjevam uloge iz sna. Nakon Eboli u „Don Carlu“, nedavno je održana premijera „Uspon i pad grada Mahagonnya“ u kojem sam otpjevala ulogu Begbick, a uskoro slijede djela Wagnera i Bellinija.