Ljepota neizvjesnosti

Nedavna premijera svečanog posvetnog prikaza Parsifal Richarda Wagnera u HNK-u u Zagrebu pod ravnanjem Nikše Bareze postavila je u prvi plan vrhunsku Kundry prvakinje zagrebačke Opere Dubravke Šeparović-Mušović. Na dugom putu do Kundry ta rođena Dubrovčanka diplomirala je 1993. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu a 1998. na Muzičkoj akademiji u razredu Snježane Bujanović-Stanislav, gdje je i magistrirala, a 1997. bila dobitnica Rektorove nagrade. Usavršavala se kod Ruže Pospiš-Baldani, Eve Blahove i Anne Reynolds. Za vrijeme studija ostvarila je ulogu Madame Flore u Mediumu Gian Carla Menottija, zatim na otvorenju Zagrebačkog ljeta 1999. Cezara u operi Julije Cezar Georga Friedricha Händela pod vodstvom Mladena Tarbuka i u suradnji s Dunjom Vejzović. Karijera joj se razvijala u nezaustavljivom usponu od Carmen u Pragu i Brnu, Amneris u Aidi u Brnu i s ansamblom Opere u Brnu na gostovanju u Japanu te u Cankarjevom domu u Ljubljani u koprodukciji s kazalištem iz Rige. Slijedila je 2005. Eboli u Don Carlosu u Saarbrückenu, 2006. Adalgisa u Normi i Fricka u Rajninu zlatu, Dalila u Samsonu i Dalili na otvoranju Antikenfestspiele u Trieru i Judith u Bartokovu Dvorcu Modrobradog u Saarbrückenu pa Santuzza u Cavalleriji rusticani. U međuvremenu je i u Zagrebu ostvarila niz drugih vrlo zapaženih uloga: Marinu u Borisu Godunovu, Charlottu u Wertheru, Romea u Bellinijevim Capuletima i Montecchima, Mère Marie u Poulencovim Razgovorima Karmelićanki. Opernim nastupima pridružili su se koncerti i uslijedio je niz nagrada među kojima i Nagrada Milke Trnine za koncert sa slavnim tenorom Joséom Curom na Riječkim ljetnim noćima 2006.

-    Završili ste studij arhitekture a ne samo glazbe. Koliko je to utjecalo na oblikovanje Vaše umjetničke osobnosti? Jer, za Vas se doista ne može reći da ste samo pjevač.

-    Za sebe doista ne mogu reći da sam samo pjevač i uvijek se u pjevačkom društvu osjećam pomalo stranom, kao outsider,a vjerojatno i oni sa mnom. Studij arhitekture je izrazito težak i zahtijeva veliku disciplinu. Kad sam s diplomom arhitekture došla na Muzičku akademiju – imali smo sat solfeggia – studenti su kasnili i ležerno se ispričavali. Bila sam zaprepaštena. Na arhitekturi su predavanja počinjala u 8 sati i nikome nije na pamet padalo da bi mogao zakasniti a kamoli se tako ponašati prema profesorima, koji su bili autoriteti. Tako da sam tijekom cijelog studija pjevanja bila u dubokoj dvojbi jesam li povukla pravi potez. I da nije bilo arhitekture, naglašene discipline i teškog rada zacijelo ne bih tako olako završila Muzičku akademiju. Nisam završila srednju Muzičku školu i jedva sam znala čitati note. Preda mnom je bio velik rad da nadoknadim sve to silno znanje. Na Muzičkoj akademiji dočekalo me kao bumerang - a što nije bilo toliko prisutno na arhitekturi - talent. Talentirani studenti toliko su odskakali od prosječnih. I na arhitekturi je bio važan talent ali rad je bio jednako tako važan. Ipak niste mogli završiti projekt ako niste sjeli i nacrtali ga do kraja i niste mogli dobiti potpis ako niste naučili sve što je trebalo. Na Akademiji nije bilo tako. Bilo je onih koji su samo jedanput pročitali notni tekst i odmah ga naučili, bilo je onih koji su dobro pjevali, nisu trebali ulagati mnogo truda i bili su odlični. Shvatila sam da je talent vrlo važno izvorište uspjeha. Ali sam jednako tako znala da ono što ja imam – a to je rad i disciplina – nemaju svi i to me je vodilo kroz cijeli studij, i poslije. Imala sam čvrstu želju, a čvrsta želja važnija je od bilo kakvog talenta. I to me je izgradilo kao umjetnicu i to mi daje prednost nad svim puno talentiranijim pjevačima nego što sam ja.

-    Preskromni ste. Ali imate pravo, bez napornog rada i krajnje odgovornog odnosa prema vlastitom zvanju, bez kompletnog angažmana, bez sveukupnog sagledavanja uloge rezultati izostaju.

-    Ne prihvaćam se uloge a da prije ne pročitam cijelu operu, od početka do kraja, i upoznam se ne samo sa svojom dionicom nego i s onima svih sudjelujućih. Ne prihvaćam je a da prethodno ne pročitam sve što je o operi napisano do čega mogu doći. Hoću biti potpuno informirana o djelu i tek onda pristupam učenju nota. Moja je priprema, dakle, kao kod inženjera arhitekture. Nisam od onih pjevača koji dođu na pokus a još čitaju note. Nepojmljivo mi je da se može doći na pokus a ne imati još ulogu u sebi. Kad počnu pokusi, uloga je već duboko u meni. Tekst mi je ideja vodilja kroz cijeli rad na ulozi. Pjevači to inače dosta zanemaruju, usredotočeni su samo na svoju ulogu. Mislim da je to pogrešno, pjevač nije sam na sceni, u neprekidnom je odnosu s više likova oko sebe. Ako u određenom trenutku ne znamo što nam drugi lik želi poručiti, ne možemo izgraditi svoju osobnost na sceni. Svima nama Bog je dao glas. To je datost bez koje ne možemo biti ono što jesmo. Ali puno je toga još potrebno.
Dosta se krećem po vanjskom svijetu i svašta vidim. Ima pjevača koji u privatnom životu nisu u stanju složiti dvije suvisle rečenice a kad dođu na scenu i propjevaju, sve funkcionira. Dakle privatna osobnost i obrazovanost nema uvijek veze s onim što izlazi na sceni. Meni kao arhitektici to je uvijek bilo nepojmljivo i morala sam se priviknuti da se moze pjevati na vrhunskim destinacijama i bez završenog fakultete. Sad sam svjesna da je netko za koga bismo rekli da se ne zna pomaknuti možda izvanredan pjevački talent. Poštujem svakoga kome je Bog dao talent za pjevanje, jer izgraditi taj talent od početka do kraja dugotrajan je posao i traje cijelu pjevačku karijeru. Tko to izdrži, za njega se stvarno može reći da je uspio.

-    Ako pjevač samo pjeva, ako je zaokupljen samo svojim pjevanjem, ma koliko to lijepo bilo, a opće ne vodi računa o tome da je dio ansambla – ni to nije dobro.

-    Reći ću nešto iz vlastitog iskustva. Bilo je trenutaka u mojoj karijeri kad sam samo pjevala. Bilo mi je samo važno kako ću otpjevai neku frazu, hoću li postići ljepotu koju sam vježbala. A svakodnevno je vježbanje u pjevanju neophodno.To je konstanta koja te prati cijelo vrijeme, i kad ne pjevaš, razmišljaš o pjevanju. Pokušala sam, dakle, pjevati neku ulogu ali samo pjevati, reproducirati ono što sam postigla vježbanjem. To je jedna  mogućnost. A druga je da pjevam prepustivši se liku koji je ušao u mene. I moram reći, kad dopustimo sebi da lik uđe u nas – a to se događa samo onda kad smo jako dobro pripremljeni - kad znam što točno znači svaka riječ, svaki zarez, svaki uskličnik, svaka dvotočka u tekstu, kad znamo sve što naš partner priča, tada taj lik ima otvorena vrata da uđe u našu dušu, tada tonovi koji izlaze iz nas i boja koju glas dobije, tada je to ono. Tada nastaje sveti čin i za takav sveti čin živim i zato sam postala pjevačica. Postojalo je trenutaka kad sam mislila da mogu pjevati misleći samo na lijepo pjevanje a malo na tekst, rezultat je bio porazan. To je možda bilo lijepo pjevanje ali ja sam duboko u sebi ostajala nesretna, jer sam za vrijeme takvog pjevanja razmišljala o drugim stvarima. Shvatila sam sad kao zrela umjetnica da je predstava za mene uspjela kad sam bila duboko uronjena u lik i kad sam duboko proživljavala sadašnji trenutak. Doživjeti sadašnji trenutak na sceni u toj ulozi to je sveti čin, koji se može dogoditi biti bilo gdje, u Zagrebu, Londonu ili u Metropolitanu.

-    Vjerovatno Vam je to bio poticaj da se prebacite na pjevanje i na stanovit način zaboravite arhitekturu.

-    Proces je bio malo dulji. Počela sam pjevati kao djevojčica u dubrovačkoj katedrali.u zboru Katedralni madrigalisti. Gospođa Margita Cetinić prepoznala je u meni taj talent i davala mi je pjevati solo. Pjevajući Ave Mariu u crkvi pred Gospinim kipom duboko sam proživljavala te riječi. Takav dubok osjećaj nisam nikada doživjela kad bih projektirala lijepu kuću ili stan. Kad sam krenula na Akademiju taj se zatomljeni osjećaj vratio i shvatila sam da je to poziv od Boga da se bavim tim. Tako me je Bog još kao malu djevojčicu usmjeravao da pjevanje postane moj život. Normalno je da sam imala velike dvojbe, jer u današnjem svijetu biti inžinjer arhitekture ljepše zvuči i materijalno je isplativije, ali to nije bila moja ideja vodilja. Moja je ideja vodilja bila dubrovačka katedrala i osjećaj koji sam tada doživjela i koji danas uvijek pokušavam pronaći u svakoj ulozi koju pjevam.

-     Osjeća se da Vi dajete sebe, tj. bolje rečeno da se projicirate kroz lik.

Točno. Moj pristup liku je sljedeći: kad shvatim tko je to, pokušavam ga pronaći u sebi. Fasciniralo me je i uvijek me iznova fascinira kako nam je od prirode dano da možemo to u sebi pronaći. Razgovarala sam s ljudima koji se bave psihoanalizom, govorili smo o tome kako je teško zaviriti u svoju nutrinu. A kad zavirite u svoju nutrinu, naučite puno o sebi. To nije lako. Morate jako puno počistiti svoje misli, jako puno razmišljati o samome sebi, dopustiti da dođete do svog izvorišta, do svoje biti. Morate proći daleki put obrazovanja i rekla bih nekakve prosvjećenosti. To se ne događa tek tako. Jednostavno, mora vam biti dano da to doživite. Ulazak u različite likove je samopsihoanaliza, jer tako puštamo prema vani i neke potisnute frustracije, potisnute bijesove. To se u psihoanalizi zove projekcija. Na neki način sami sebi olakšavamo dušu, ali to nije tako jednostavno, to je dubok rad na samome sebi. U tom kontekstu, ne sastoji se Kundry u tome što sam naučila note nego je to Kundry jer sam živjela kao Kundry. Nisam samo Kundry na sceni, na predstavi koja traje pet sati. Ja sam Kundry zadnjih godinu dana, intenzivno zadnjih šest mjeseci. Tu Kundry nosim doma i živim je sa svojom obitelji, s njom spavam. Iza mene je puno neprospavanih noći u kojima sam se budila pokušavajući shvatiti kakva je ta žena. Ona je sada u meni. I svaki put kad izađem na scenu znam: to je Kundry ali to je Dubravka i  proživljeni trenuci u njezinu životu, pa čak i onda kad sam studirala arhitekturu i kad sam se formirala kao čovjek, i onda kad sam se upisala na Akademiju. To je Dubravka koja je prošla toliko audicija, to je Dubravka koja je padala i koja se dizala, to je Dube majka, to je Dube žena, to je sve Kundry. Biti jedna uloga i proživjeti je nije samo reći: sad ću ja biti to. Moramo proći osobni put čišćenja, samoponiranja, prosvjetljenja i onome tko to može čestitam, jer znam kako je to teško. Doći na predstavu nije zalupiti vratima od stana i reći ja sam to, tako se to ne može. To je nešto što živi s vama. Nisam umjetnik koji može paralelno pjevati više uloga. Na žalost. Voljela bih kad bih mogla biti malo hladnokrvnija i raditi malo više s odmakom. I čudim se pjevačima koji mogu doći danas iz Berlina, nešto otpjevati, sutra se vratiti i pjevati drugu ulogu. Pokušala sam to i vidjela da ne mogu. Ja svoju psihu, svoje ja, svoju kreativnost neću na to više prisiljavati. Postoji jedno ja naše i postoji jedna glava. Između glave i tog našeg ja veliki je rascjep. Onaj kod koga je veliki rascjep između glave( koja je opterčena smečem negativnih misli,odgoja, iskustava), taj ne može doživjeti ono što sam vam rekla, to dopuštenje da se bude nešto drugo. I mislim da je onaj čije je kreativno ja na istom nivou s mislima, za svoga života  doživio ljepotu biti umjetnik. Pokušavam uvijek liječiti svoju glavu jer u glavi umjetnika leže problemi a ne u duši ili u glasnicama. Moram dodati i to da umjetnik široke naobrazbe zna da se u  svakodnevnom životu mora svim silama naučiti udaljiti od onoga što imamo na sceni, i onoga što prolazi kroz nas, što neki nazivaju svjetlošću, neki intuicijom, neki kreativnošću, neki Bogom, i ne prizivati tu svjetlost. Inače postajemo ludi, suicidni, “prolupali” za ljude oko nas.

-    Umjetnici su posebna bića, na neki način obilježeni. Obilježeni talentom, rekla bih.

-    Talent je dar, ali i prokletstvo.Talentu morate služiti. Talent je kao biti svećenik, morate mu služiti, on je iznad vas, on je dan od Boga. Ako ne radite na njemu, ako ga zakopavate u sebi, bit ćete duboko nesretni, pokušavat ćete se ostvariti kroz niz drugih stvari ali uvjerena sam da ćete se na kraju baviti s njim. A onda je pred vama opet toliko prepreka koje morate svladati, kao da ste svakim danom pred novim iskušenjem,  kao da vas Bog svaki put ispituje: sad sam ti dao dar da vidim jesi li dovoljno hrabar da ga možeš nositi. Pjevanje je beskonačno učenje, cijeloga života, jer se naše glasnice mijenjaju s našim godinama, s našim obrazovanjem, s našim pogledom na svijet. Glasnice sve to upijaju. Ne možete reći: završila sam Akademiju sad sam gotov pjevač kao npr. liječnik koji zna slijed događanja koja teku redovitim putem. Kod pjevanja danas super pjevate, a sutra vam se nešto dogodi i već ne pjevate dobro. Nema tu nikakve garancije. To je ružno ali u tome ima ljepote, u tome leži ljepota neizvjesnosti da ne znate što će biti. Zašto biste morali znati što će biti? Zašto bismo morali svoj život planirati do u sekundu? Zašto moramo vjerovati svemu što nam se servira da se moramo držati nekih pravila? Ne, moramo biti  slobodni i neopterećeni. To su umjetnici. I zato umjetnik biti nije lagano. Posao pjevača je naporniji od bilo kojeg drugog. Raditi na sebi, na samome sebi, na svojemu glasu, na svom obrazovanju, biti u konkurenciji, polagati audicije, dobivati posao, moći pričati na više stranih jezika s redateljem, s dirigentima, rekla bih da je to puno više nego što neki drugi «elitnog» zanimanja trebaju postići.

-     U nas je biti pjevač još pomalo romantično ali Vi koji se krećete u opernom svijetu vani dobro znate kako je to krvav posao.

-    To je krvav posao koji zahtijeva izrazitu fizičku i psihičku kondiciju. Uvijek mislim kako to da nisam bolesna. Sad sam shvatila da pjevač koji ima dobru tehniku nikad nije bolestan. To je manje više pravilo. Ako u nekoj ulozi imate neko mjesto kojega se bojite i koje izbjegavate pjevati na pokusima, to će vas mjesto uvijek dočekati na predstavi i bit će vam samo teže. Zakopavate se od straha, bolesni ste, prehladite se, tako prizovete bolest i otkažete predstavu. Zato smatram da ulogu od početka pokusa treba ispjevavati da biste točno znali koja vam mjesta ne idu, na kojima trebate dalje raditi. Za mene kao pjevača markiranje je apsolutno zabranjeno. Kako glasnice mogu znati što ćemo napraviti ako to mjesto non stop izbjegavamo, nadajući se da će biti bolje? A kad će biti bolje? Za to imamo šest tjedana pokusa kad moramo ulogu ispjevavati. Da ne kažem mjeseci prije kad je moramo sami spremiti. Dakle, mora se biti totalno zdrav u glavi - uz to ide fizička kondicija – da bi se moglo izdržati taj stres. Jer posao pjevača je stresan, nije lako izaći na scenu, to je velika odgvornost. Sve što vas okružuje utječe na vaše pjevanje. Bilo bi lijepo kad bi se samo moglo baviti pjevanjem, samo o njemu razmišljati.

-    Hvala Bogu da nije tako. Postali biste pjevački pacijent.

-    Hvala Bogu. Ipak sve to što ima utjecaja na mene sudjeluje u formiranju mene same. Iskustva iz vlastitog života prenosim u glazbu. Zato posebno treba cijeniti pjevača, jer je u stanju prema vani izraziti sve ono što je negativno i pozitivno što ga okružuje. A to je velika snaga.

-    Je li Vam teška Kundry?

-    Kad sam je počela pjevati, pretpostavljala sam da je vrlo teška, da će ići malo teže nego prijašnje uloge. Ali svaki put sam se nekim čudom iznenadila, jer sam osjetila da moj glas to voli. Naprosto je volio tu dramatiku, ležala mu je. Još mi je fascinantnije bilo da sam u cijeloj toj dramatici mogla i piano pjevati. Mislila sam da se u Kundry treba derati, da treba pjevati sa stoposto snage. Ne, dapače. Što manje snage prema vani to je dojam veći.

-    Piano ostavlja puno veći dojam nego forte.

-    Točno, ali vrlo je dugačak put da bi se to iskusilo u pravom značenju. Usudila sam se u Kundry pjevati takva piana kakva nigdje drugdje nisam. To Kundry voli. Zadnja je scena nešto drugo. Shvatila sam za vrijeme pokusa da ne bih bila mogla doći do zadnje scene „So war es mein Kuß“ (Takav je bio moj poljubac) da sve prije nije bilo otpjevano vrlo proračunato. Uza sve što sam govorila o liku, i o tome da sam ja Kundry, niti se jedan trenutak nisam toliko prepustila da bih ispustila jedan nekontrolirani ton. Svaki sam trenutak znala što moram raditi i sa svojim tijelom i sa svojim rezonantnim prostorom da bih dobila ton određene kvalitete. Svakim sam trenutkom bila prisutna i svoja izražajna sredstva držala zauzdanima poput konja i prilagođavala ih trenutku. Kad Kundry kaže „Grausamer“ (Okrtniče), ona priča o svojim osjećajima: zar ne vidiš da i ja patim da i ja čekam da me netko dođe prosvijetliti. To je kao plač. I shvatila sam da to moram pjevati na poziciji plača. To je Wagner divno pokazao kroz note, to je njezin unutarnji jad, očaj, i to se mora drukčije pjevati od prije spomenutog kad vidi da Parsifala ne može dobiti. Tu je već bijesna,  pokazuje svoju divlju narav. Tu mora dati sebe i to se mora osjetiti u glasu. Tu dolaze velike visine, tu su naporne fraze. Pjevačica ih kroz karakter lika puno lakše svladava nego kad bi se rukovodila mišlju kako će samo pjevati i paziti da ton lijepo ispadne. E, toga u Kundry nema! Ona mora pjevati s dušom.

-     Naravno. Kad ste otpjevali Kundry onda doista možete reći da ste se dotaknuli svega. Stječe se dojam da Vama osobito dobro leže ove neobične, nestandardne uloge, i one otkačene. Sjećamo se Elektre u Idomeneu, za koju ste dobili Nagradu Marijane Radev i 2003. Nagradu Hrvatskog glumišta.

-    Da, svakako, otkačene uloge. Kad sam završila Muzičku akademiju, maštala sam da ću biti nekakva velika, senzacionalna Carmen. Ali ja u principu nisam tip zavodljive žene, meni je to glupo. Nikad tu Carmen ne vidim kao zgodnu ciganku s ružom u kosi koja ostavlja muškarce bez daha. Ja u  Carmen uvijek tražim još nešto, još nešto divlje, nešto posebnije. Jednostavno sam takva. Zašto sam takva, ne znam. Možda zato što je cijeli moj život nekako čudan. Odrasla sam u obitelji koja uopće nema veze s glazbom, ni s majčine ni s očeve strane. To je liječnička obitelj, otac je vrlo ugledan liječnik u Dubrovniku. Medicina je bila najvažnija u našem životu, sve drugo nije bilo tako važno. Medicina je bila kraljica svih zanimanja i znanosti. I sad se u toj obitelji pojavilo dijete koje po cijele dane pjeva. Pjevanje mi je bilo divno ali, naravno, nikada nisam zamišljala da bih mogla biti operna pjevačica. Tko je vidio pjevati u životu? Kako će se od toga živjeti?. A moja pokojna nona je još govorila kako su operne pjevačice sumnjiva morala. Nemoj, molim Te, to raditi u životu, rekla bi. Kad imate četrnaest godina, vama se pjeva a svi vam govore da ne pjevate, što ćete učiniti? Upišete matematičko-informatičku gimnaziju. I vidite da uopće tamo ne pripadate. Preostaje vam da nešto otpjevate u crkvi pod svetom misom. I tada  me je čula pokojna gospođa Milka Padovan i pozvala me k sebi. I kod nje sam počela pjevati. To mi je bio životni eliksir nakon matematičko-informatičke gimnazije, gdje sam bila antitalent. Ali tada sam shvatila i naučila da se s trudom može nadomjestiti svaki talent. Odlučila sam upisati arhitekturu. Dakle, cijeli je moj život bio neki vid oluje, traženje nečega. Imala sam nešto u sebi a nisam znala što je to. Mislila sam da je to nešto zločesto, potiskivala sam to u sebi, bila sam neprestano u nekakvoj borbi. Ne mogu a da ne spomenem da su u srednjoj školi nekoliko kolegica bile izrazito neprijateljski nastrojene prema meni. Primjetile su da sam drugačija. Zločesto su me provocirale, govorile da sam glupa, da sam nespobna, da od mene nikad ništa. Ja sam u toj dobi sazrijevanja, kao adolescent dosta patila, imala sam dosta frustracija. Tada su me rečenice iz Biblije spašavale da ostanem normalna. Imala sam uvijek pored sebe zapisanu i jednu prelijepu Danteovu rečenicu: „Mišad grize ali po tlu gmiže, sam sur orô pod nebo se diže.“ I to je bila moja ideja vodilja kao adolescenta i to je ono što me formiralo da danas možda volim te lude, otkačene uloge, pune patnje, frustracije, divlje, totalno instinktivne. To sam ja.

Ne želim da se shvati da pjevam da bih izliječila svoje frustracije, Ne, meni je upravo glezba pomogla da postanem bolja osoba, da se promijenim i postanem bolja za druge, a ne za sebe, jer mi pjevamo zbog drugih da ih oplemenimo i u tome je naša moć.
Samo čisti, nepokvareni Ja, koji se kroz sazrijevaje oslobodio svih pogrešnih utjecaja može se najdublje baviti glazbom.
-    Znam da Vam nije bilo drago čuti kad sam Vam rekla da je Adalgisa u Normi  zadnja uloga u kojoj Vas vidim, da je ona baš suprotna Vama.

-    Slažem se s Vama. U zagrebačkoj produkciji Adalgise bila sam na neki način totalno neprepoznatljiva a tome je možda čak i režija pridonijela. Četiri godine prije radila sam Adalgisu ali u jednoj totalno otkačenoj varijanti. Tada mi je ta uloga bila jako dobra i dobila sam odlične kritike u Opernweltu. Mislila sam, nakon četiri godine tu ću ulogu otpjevati lijevom nogom. Ma kakvi. Debelo sam se spotaknula. Da bi nešto uspjelo mora se dosta toga i poklopiti, mora vam se poklopiti dobar redatelj sličnog senzibiliteta, dirigent, cijeli tim ljudi oko vas, drugi pjevači. Ja sam takav tip da na mene svi jako puno utječu, sve upijam kao spužva, i kad se osjetim ugodno, mogu kao stablo puštati lišće. Ta je produkcija bila rađena u Bremenu s drugim pjevačima, a onda je došla u Zagreb. Na žalost ne volim kad mi netko kaže što moram raditi. To je za mene totalno obrnuti način rada. Smatram da ja kao umjetnik imam pravo ponuditi redatelju svoje viđenje i onda na temelju razgovora dolazimo do nekog rezultata. Ali da redatelj ima upisano u notama koliko koraka moram napraviti naprijed, koliko natrag - s tim se ubija moja osobnost. I zato priznajem da Adalgisu više nikada neću pjevati iz dva razloga, zato što mislim da više nisam glas za nju, danas se u svijetu traže lirski glasovi za tu ulogu i često je pjevaju soprani, i drugo, nisam taj tip ženskice koja plače za nekim dečkom. Ne, hvala, ne.

Ovdje bih dodala, da nažalost sve više redatelja smatra da uopče ne treba o koncepciji razgovarati s pjevačem, kao da nas smatraju manje vrijednima, sve više nas prisiljavaju da slijepo prihvačamo njihove poglede koji na kraju izgledaju kao projekcije njihovog vlastitog ega, gdje pjevači s naglašenim scenskim izražajem ili glasom bivaju uklonjeni .

-     To nije za Vas. Mislim da Vi trebate pjevati neku dominantnu ulogu, čvrst karakter. Ne vidim Vas u ulozi nekoga tko podnosi nego nekoga tko donosi odluke.

-    Dominantnu?  Nisam ni neka plačljivica. Volim jake karakterne uloge.  Takva sam i u privatnm životu. Volim nešto stvarno, konkretno. Točno, moja se kreativnost napokon oslobodila nakon što je toliko godina bila suspregnuta. Ona iz mene izlazi kao izvor, nisam ni sama svjesna koliko se to pokazuje. To je kao da iz zatvora pustite nekoga tko je u njemu proveo tolike godine, izađe vani i sad treba cijeli život nadomjestiti. I taj moj kreativitet koji se sada oslobodio jednostavno nadjačava sve što se postavlja  preda nj. On jednostavno želi živjeti kao rijeka koja teče. I zato govorim, onaj tko uspije svoju kreativnost izraditi, taj je za mene genijalac.

-    Ne bih se složila da Carmen nije za Vas. Možda ne u onom klasičnom smislu Carmen zavodnice. Meni se čini da je taj lik mnogo više od toga. Carmen je sudbina.

-    Zato ja u zagrebačkoj produkciji i pjevam Carmen kao sudbinu. Zato kad mi se pruži mogućnost da pjevam Carmen odmah kažem: ako je to klasična režija, ako mi budete dali crvenu suknjicu – ne hvala. Nisam za to, oprostite. U tom kontekstu zagrebačka produkcija odgovara mojoj osobnosti. Zato što je dominantnost koju je redatelj tražio, koja bi se mogla nazvati sado-mazo, mom liku ipak dobro ležala. Svi kažu da je produkcija rađena za mene. Ali ja nisam bila jedina u podjeli, radila ju je sa mnom i Daniela Pini. Pokazalo se da je takva Carmen meni sjela jer je otkačena. Ona nosi hlače, bičuje frajere, sipi joj sol trajanja vremena, sat i pol je na sceni bez stanke. To je Carmen koja zaista zahtijeva veliku kondiciju. Mislim da tu produkciju Carmen – a to i publika pokazuje – dobro odrađujem. Dobila sam 2009. za nju Nagradu Grada Zagreba.

-    Nedavno ste sudjelovali u zanimljivoj produkciji – pjevali ste Ježibabu u Dvořákovoj Rusalki.

-    Upravo se kod Ježibabe vraćam onome što sam već rekla. Ista uloga u različitim produkcijama nije više ista. U Grazu sam radila ulogu sa Stefanom Herheimom, nagrađivanim njemačkim redateljem, koji je postavio Parsifala u Bayreuthu i za to dobio nagradu Opernwelta. On je prikazao lik ne kao gospođu u godinama nego kao mladu seksi mačku. I uloga je za mene bila senzacija. Godinu dana poslije u Volksoperi u Beču ta je Ježibaba nešto posve drugo, iako ju je režirao proslavljeni dvojac André Barbe i Renaud Doucet. Ne mogu sebe pronaći u tome i  postaje mi teško. Znači, uloga za koju sam dobila superkritike postaje mi mora. Ne mogu spavati, uopće ne shvaćam režiju, dolazim u sukob s redateljem. Htjela bih da je to nešto puno više, da ima neko veće značenje, ali to je najjednostavnije i ne privlači me, kočim se i postajem totalno nervozna i ne mogu dati najbolje rezultate. Dakle, od neke manje uloge može se napraviti čudo, a od neke glavne, ako se ne slažete s redateljem i dirigentom, može nastati jedno veliko ništa.

A baš u tome da se pronalazimo na sličnom načinu razmišljanja i leži prednost ovoga našeg Parsifala. Imali smo autoritet, dirigenta Nikšu Barezu. Znajući da imam njega osjećala sam se kao da imam zaštitnika. Znala sam da neće sa mnom eksperimentirati – upotrebljavam taj izraz jer danas ima puno eksperimenata u opernom svijetu. Imala sam redatelja s kojim sam već radila i znala sam da ću moći s njim komunicirati i da neće biti slijepo onako kako mi on odredi nego ćemo moći svaku scenu razraditi. Moj je dolazak na pokus bio opuštajući. A znamo da rezultate možemo dati samo kad smo opušteni. Navest ću jedan primjer. Satima sam s Mo Barezom radila na uzdahu „Ah“ kad se Kundry budi kod Klingsora. Ta dva takta su ključna za taj lik. Nevjerovatno je koliko ona kaže s tim! A možete puno pogriješiti i krenuti u drugom smjeru pa će taj uzdah dobiti drukčije značenje. Imala sam potpuno povjerenje u maestra i vjerovala da će me on izvesti na pravi put, prepustila sam mu se da me muzički obogati, da budem sigurna da sam dobra Kundry. Prepustila sam se redatelju i onome što je od mene tražio. Prepustila sam se i svima oko sebe. A pojam prepuštanja u umjetnosti je vrlo važan. Tako je nastao dijalog, ali ne s previše riječi. To je neverbalna konverzacija ali svi se međusobno razumijemo. Doživjeti prepuštanje zalog je za dobru predstavu. Moja je sreća da mi je prva Kundry bila s Mo Barezom, velikim znalcem Wagnera. On mi je govorio: ne morate se opterećivati, to će doći. I tako je bilo. Vrlo je važno unaprijed znati s kojim ćete dirigentom i redateljem raditi. Rad u projektu u kojem niste zadovoljni je muka. Rad s mo Barezom je sreća. S njim sam radila Elektru u Idomeneu koja me je tako reći izbacila u neku orbiticu. I tada je on stajao iza mene. Manje više, svi moji važniji projekti u Hrvatskoj vezani su uz njega i to me jako raduje. Jedan od mojih prvih koncertnih nastupa bio je također s njim, 1995. Mendelssohnov San ljetne noći na Dubrovačkim ljetnim igrama. Sigurno je rad s njim mnogo utjecao na moju odluku za pjevačku karijeru. I ako mi se posreći u budućnosti da nešto s njim radim, znam da će to biti dobro. Dirigenti su za nas pjevače bossovi, oni su autoritet a mi smo tu da ih slušamo. Ali moram priznati da se nekad iznenadim koliko ima neugodnih dirigenata koji nisu baš spremni i ne znaju baš puno ali se predstavljaju za puno više nego što jesu i onda svoje frustracije iskaljuju na pjevaču.
Napomenula bih da je mo. Saša Britvić u tijeku priprema za Parsifal ,osim klavirskih proba  sa mnom, prenio mi i svoje veliko znanje o Wagneru i njegovom radu što je jako utjecalo na moju kreaciju Kundry.

-    A što je još utjecalo na Vašu odluku za opernu pjevačicu?

-    To što sam nakon studija pjevanja na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Karlovim Varyma 1999. dobila drugu nagradu koja mi je sljedeće godine donijela nastup u Statni Operi u Pragu u naslovnoj ulozi Carmen.  Pa sam ljeti 2000. dobila nagradu Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama. Promislila sam, kad je to tako lako onda ću se s tim baviti. A kad sam odlučila, počeli su problemi. Shvatila sam da se svaki talent ipak treba izbrusiti.

-    I na kraju, dosta nastupate u inozemstvu. Ima li tamo mjesta za naše pjevače?

-    Ima ali put je vrlo težak i trnovit. Kad dođete s Balkana, gledaju vas s podozrenjem. Možda sam u maloj prednosti, jer sam iz Dubrovnika, a za taj grad svi znaju i on nešto znači. Konkurencija je golema. U tom žrvnju uspjeti mogu samo najizdržljiviji.

Moji dodaci koje možete bilo gdje smjestiti:

Ne zovite me DIVA! To je vec posprdan izraz koji se izlizao i svatko ga upotrebljava.

Naš današnji život miljama je daleko od nekadašnjih pravih i neponovljivih DIVA,

Biti svoj je izraz koji je tako lako reći, ali tako teško živjeti.
Bila sam uvijek svoja, pa i u ovom razgovoru. Koga zanima gdje smo pjevali, kolko imamo nagrada, kojeg agenta imamo.. samo jedan naš izlazak na sceni govori više od bilo kakvih statistika, ili znaš pjevati ili ne znaš, ili imaš ono nešto ili nemaš, i ništa ti neće pomoći.

Pjevači koji govore o samom sebi u hvalospjevima je čisti kič.
Samo publika može o nama govoriti.Mi nismo tu da bi sebe pokazivali, već da bi kroz nas mogla teći beskonačna  milost s kojom nas se podsjeća na postojanost nečeg puno večeg od nas samih.

Biti svoj je recimo kad obučete tigrasti uzorak i otiđete na audiciju u Beč i ne uzmu vas s obrazloženjem da ste ste se usudili doći tako obučeni . Na takvim mjestima ne treba dalje forsirati jer vas ne razumiju, a ako vas razumiju onda i vas rad u toj kuci nece naici na razumijevanje i bit cete nepoželnji. Za kraj.. slušaj što ti srce kaže

Razgovarala Marija Barbieri