Ja sam divlja ratnica

globus_ratnica_separovic9-300313 

Globus - Piše: Mirjana Dugandžija Snimila: Neja Markičević

... a ako vam se ne sviđa moj tigrasti kostim, bolje je da ne surađujemo

Ja nisam neka mala umiljata pjevačica, ja sam divlja žena, to su moje uloge, uvijek nastojim doći u takve produkcije. A na scenu, na scenu moraš izaći kao ratnik, pun samopouzdanja i reći – tu sam i sad ću sve ovo razvaliti... i osjetiti da imaš 1000 ljudi u rukama – rekla nam je mezzosopranistica Dubravka Šeparović- Mušović kad je odjevena u svom stilu, pomalo svom zaštitnom znaku, tigrastom kompletu, s divljom crvenom kosom, došla na intervju. U kratkom vremenu otpjevala je u HNK dvije velike uloge opernog reper­toara: Ortrud, što se uklapa u njen fah vagnerijanke, i Amneris, koju je već pjevala u Bonnu, Klagenfurtu, Tokiju, Osaki, Ljubljani...

Ipak, ima nešto jače i od jakih žena na sceni, a to je sama scena, uloge, pjevanje. Za početak, Dubravka je naručila čaj, umjesto kave koju je željela. E, ali toga dana bilo je lijepo i sunčano, predvečer naglo zahladilo, a čaj grije tijelo... “Operna pjevačica se vječno bori protiv prehlade, na sve moguće načine. Nekome je sasvim normalno da ga malo boli grlo i šmrca, to je za nas ubitačno. Bojim se biti u zadimljenom prostoru, piti prehladno, nosim šalove na ustima, cuclam beskonačno puno bombona da bi sluznica bila vlažna, da se bakterije ne bi zadržavale u grlu, idem na inhalacije, tražim homeopatske preparate. Evo sad ću pojesti ovaj limun, jer je dobar za glas. Kao i med. Sirovo jaje? Hvala bogu, nema veze s glasom. Žvačem žvaku ako pomislim da bi tko u mojoj blizini bio prehlađen, da neutraliziram taj utjecaj. Ne mogu reći da sam osoba koja i u slobodne dane puno izlazi, jer moji nastupi u kazalištu su nešto kao izlazak... i ne mogu sebi među tim silnim terminima dopustiti da iziđem negdje gdje ću se možda prehladiti, znači, sve je usmjereno u to neko prokleto ispunjavanje zadataka”, kaže uz smijeh.

devet sati sna. A onda, ako u pet popodne popije kavu, neće se dobro naspavati, sutradan joj je predstava, a iz sna valja iščupati svu moguću snagu, odspavati devet sati u komadu. “Iako, predstava je za mene kao pjevačicu najlakša stvar – dođem, otpjevam, vratim se doma, ali probe, koje traju dva mjeseca, svaki dan osam sati... A sad sam imala dva velika projekta, pa je to dva puta po osam tjedana. Potrebna je ogromna ne samo fizička nego i psihička snaga, jer moraš raspodijeliti svoje snage do kraja projekta.”

Probe su od deset do dva i od šest do deset, ili od deset do tri popodne; tu je režiser koji hoće čas ovako, čas onako; uz jednu do dvije pauze od deset minuta. “Moram znati napamet dugi tekst, dirigent hoće svoje, tu su drugi pjevači, asistenti – znači, moj rad je neprekidno pod povećalom.”

A kad počnu predstave, to nije kraj, tu se tek mora pokazati u najboljem svjetlu, i sve okolnosti podrediti predstavi, dodaje. Baš sve. “Moram si obećati da se neći ni s kim porječkati, čak i da na telefon neću dobiti neku lošu informaciju! Na dan predstave pjevač ne treba ništa raditi. Ja ću sutra malo čitati, ponavljati note, možda pogledati nešto na televiziji. Neću izlaziti, ići u kafiće, jer moj rad sutra je četiri i pol sata na sceni i dva sata prije – to je već jedno radno vrijeme. Moja prva profesorica, Milka Padovan, uvijek je govorila da je jedan sat pjevanja kao tri sata kopanja. Dok sam studirala arhitekturu, znala sam crtati, pogledala bih na sat – pa ja već pet sati crtam! U pjevanju toga nema. Dnevno pjevate sat, sat i 15 minuta, maksimum. Kad učite ulogu, to je nešto drugo: ta uloga postupno ulazi u vaše mišiće, i onda možete svaki dan malo više, dulje, jer imate sve veću kondiciju.”

Dan kad nema predstavu prođe u planiranju onoga što dolazi sljedećih mjeseci. Gleda nove note, lupka po klaviru, slaže sljedeću sezonu, nikad to nije stanje potpunog mira. A obavi i sve što nije stigla zadnja četiri mjeseca – konverzaciju na mailu, agente, prijateljice, vraća se u život...

Do danas je otpjevala sve važnije mezzosopranske uloge. I Dalilu, i Amneris, i Eboli, i Adagisu – a ako ništa od toga niste slušali, sigurno ste čuli za njenu Carmen u čizmama i s bičem u ruci. Nikad neće reće reći da joj je jedna uloga draža od druge, jer je “dužnost pjevača da s jednakom ljubavlju pristupa uz sve”, ali može reći, nakon što je Carmen otpjevala 50 puta – da joj se više ne pjeva!

studij arhitekture. Dubravka Šeparović-Mušović rodila se u Dubrovniku, gdje je završila matematičko-informatičku gimnaziju. “Jako tešku, a uvijek sam išla do granica izdržljivosti. Na arhitekturi uvijek sam te granice pomicala, spremala sam po četiri ispita paralelno, crtala do tri-četiri ujutro, a kad sam završila arhitekturu, ušla sam u potpuno novo područje, glazbu, gdje je u trenutku sve postalo apstraktno. Trebalo se na taj način razmišljanja prilagoditi, i ne bih mogla da već odavno nisam vježbala tu svoju unutarnju snagu, samopouzdanje, nešto što je uronjeno u vas od najranijih dana – kombinacija odgoja, morala, okolnosti u kojima ste rasli. I onih u kojima sada živite – to vam sve daje psihičku snagu.”

Pa iako bi nakon koncerata koje je u Dubrovniku slušala kao dijete – posebno se sjeća onoga Montserrat Caballé – navijala doma operne arije i pravila se da pjeva, a znalo se da ima i talent, nije dolazilo u obzir da to i studira.

“Potječem iz ugledne liječničke obitelji, moj otac je bio priznat i poznat doktor, odgajana sam tako da je medicina nešto jako konkretno, a da konkretnost u životu trebamo slijediti. Za mog oca bilo je nemoguće da bi se netko bavio glazbom, i od toga živio...”, govori Dubravka, premda je ona već od ranog djetinjstva svirala violončelo, sa 16 godina pjevala u Katedrali, u zboru Katedralni madrigalisti.

Tamo je uvijek imala priliku pjevati solo i tamo ju je čula njena prva učiteljica pjevanja, Milka Padovan, koja je živjela u njenom susjedstvu. K njoj je ponekad išla “ispjevati se iz duše”. “Mala, ti imaš jako lijep glas, trebala bi nastaviti s pjevanjem”, rekla joj je pred kraj srednje škole. “Ne, ja hoću biti arhitektica!” povikala je Dubravka. “Dobro ti je, bar imaš hobi...”

Dubravka na arhitekturi nije bila nesretna, jer, kako kaže, nije znala da talent koji ti je dat “moraš pružiti na oltar Božji”.

“Jer on će kad-tad isplivati, i ako se njime ne baviš, život će ti biti nesretan. Premda sam arhitekturu završila u roku, i prognozirali su mi veliku karijeru, ja sam sigurna da bi to pjevanje i dalje mene uznemiravalo...”

Za vrijeme studija arhitekture išla je na satove pjevanja kod profesorice na Akademiji, Snježane Bujanović.

“Kad sam diplomirala arhitekturu, rekla mi je: Sad ćeš se upisati na Akademiju. Šok je bio nevjerojatan! Čak sam htjela odustati nekoliko puta, jer nisam mogla podnijeti tu apstraktnost – za mene, arhitekticu, bilo je neobjašnjivo da se u glazbi ne može ništa predvidjeti, da vlada vječita neizvjesnost. U arhitekturi se obrazujete da svaku pojedinost možete predvidjeti, kuća ne smije pasti. A u glazbi ima toliko improvizacije!”

Ići do kraja. Kad je diplomirala pjevanje, na europskom natjecanju u Karlovym Varyma osvojila je drugu nagradu. Dio nagrade bio je da pjeva Carmen u Pragu, veliku rolu, nakon samo jedne orkestralne probe. To ljeto je pjevala na Dubrovačkim ljetnim igrama i dobila je Orlanda.

Tog si je trena rekla – pa to je valjda moj put. Bila je svjesna svih rizika, da je to teško, ali je odlučila ići do kraja. Ubrzo je dobila stalni angažman u HNK, a počela je s jako malim ulogama. Ali, nakon dvije godine je za ulogu Elletre u Idomeneo dobila Nagradu hrvatskog glumišta, te nagradu “Marijana Radev”. U HNK je imala priliku pjevati velike uloge mezzosopranskog faha, a paralelno je gradila inozemnu karijeru.

“U Brnu sam pjevala Amneris, vrlo mlada, s 32 godine, a s tom produkcijom sam gostovala i u Japanu. Pozvali su me da pjevam i Carmen, i premda je Češka kulturno nezamislivo jaka, ja sam uvijek željela ići u Njemačku”, kaže Dubravka koja je tu želju i ostvarila, jer, primjerice, u Saarbrückenu, gdje je njemačko kazalište 1. kategorije, kontinuirano radi od 2005. godine.

“Na audiciji sam bila u tigrastom odijelu. Nakon tjedan dana agent me nazvao, da su jako zainteresirani za moju Eboli u Don Carlosu, da ponovo dođem. Ja sam došla, ali u sivim hlačama i bijeloj košulji. Ne samo da su mi dali Eboli nego sam dobila četiri uloge za sljedeće dvije sezone. Poslije su mi rekli da su se zgrozili kad su me vidjeli u tigrastom odijelu – kako sam se usudila? Ali, ja sam jednako odjevena došla i na audiciju u Staatsoper u Beču, u tigrastom odijelu, također su mi rekli – kakav je to način? ‘To sam ja, ako me ne želite u tigrastom odijelu, bolje da ne surađujemo’, odgovorila sam. Tad sam naučila da moram biti svoja. Uvijek slijedim samu sebe, za umjetnika je važno da je doista iskren”, zaključuje Dubravka.

Tigrasti kostim. Jedanput je pjevala na koncertu Wagnerverwar, Wagnerova društva, jednu hosenrolu, dakle ulogu muškarca koju pjevaju žene. Na scenu je izašla u tigrastom kostimu. Dirigent ju je gledao u čudu, tako da se publika počela smijati dirigentu, kako zapanjeno gleda u nju... njoj je bilo zabavno, jer misli da pjevač treba nastupati samo dok ga to veseli, a nakon toga prestati.

“I da, Carmen u čizmama i s bičem bila mi je puno draža nego Carmen koju sam pjevala u crvenoj suknjici! Kad pjevač na sceni odašilje snage svoje sigurnosti, ili svog ega, koji kod pjevača zna biti opravdano vrlo visok, onda mu publika vjeruje. Ali htjela bih reći da je to ego koji shvaća da je talent svjetlost sama po sebi, i snaga sama po sebi, a pjevač dopušta tom talentu da zrači umjesto njegovog ega. Ja sam kroz uloge naučila da moram zaboraviti na svoj ego...”

Ipak, uživa li u glamuroznoj strani posla?

“Kad kostimografi prvi put dođu, sve to divno izgleda na skicama, ali što se više bliži premijera, sve sam više razočarana. Mislim da kostimi nisu toliko glamurozni koliko bi mogli biti. Ali vidjela sam da Christian Lacroix, poznati modni dizajner, često dizajnira i u kazalištu, i mislim da je to područje koje u operi još nije doseglo vrhunac, kao ni scenografija”, kaže Dubravka koja, kao arhitektica, puno toga u scenografiji vidi.

S obzirom da je pjevanje profesija u kojoj se oko pedesete pjevači počinju povlačiti, baš u vrijeme kad se u drugim profesijama doživljava procvat, kaže: “Nije da ne razmišljam o scenografiji. Neću zauvijek moći pjevati, za to se treba pripremiti. Scenografija bi bila logičan nastavak moje karijere...”

Posao i obitelj. Kao mlada pjevačica krenula je u operu s mišlju – oblačit ću lijepe haljine, život će mi biti u kuferima i pjevat ću po najvećim opernim scenama. A danas, svaki put kad iziđe na scenu, kaže – Hvala, Bože, što si mi dao priliku da radim posao za koji ću još biti nagrađena i pljeskom.

“Shvatila sam da se velike karijere pomno planiraju, da nisu stvar slučajnosti, i da čovjek treba dobro znati koliko nečega želi. U trenutku kad su mi se počele stvari slagati tako da idem jako visoko u karijeri, shvatila sam da ću se toliko udaljavati od svoje obitelji. Velika karijera u trenu prođe, nije vrijedna da bi čovjek zaboravio na onu maticu iz koje crpi svu energiju... Mogu biti nezadovoljna s nekom predstavom, ali kad dođem doma, zatvorim vrata i ne zanima me je li neki ton izašao ovako ili onako. Niti dopuštam više da se o tome priča. Na sceni treba živjeti sadašnji trenutak. Kad je prošao, ne treba ga prežvakavati. Energiju mi daje moje dijete koje je bilo u trgovini, pa kaže: ‘Kinder jaje košta devet kuna! Ova je država stvarno u krizi, jer koji je to način?’ Tako vidim da nešto ostaje iza mene. Nisam nesretna ako nešto nisam napravila savršeno, u principu, to mi je postalo i zabavno, pratiti nekakve prirodne cikluse koji se odražavaju i na meni. Prirodno je da smo nesvršeni. I u tome je ljepota.”

Slično se nosi i s lošim kritikama, ako ih ima. Kritike su važne na početku karijere, da bi to poslali agentu, smatra. “Ali kad ste već stekli neko ime, važne su samo kritike u prestižnim časopisima, Opernwelt ili Opernglas, koje se mogu pokazati agentu na svjetskoj razini. A nijedna kritika u hrvatskim novinama neće mi donijeti nijedan posao vani.”

Priprema uloge. Uloge odabire jako pažljivo. “Netko bi moju opreznost imenovao i lijenošću, ali ja mislim da pjevač ne smije ni previše ni premalo nastupati. Nikako iskakati iz paštete”, smije se. Prije nekoliko godina, nakon Kundry, dobila je glamuroznu ponudu da u Moerbischu, na festivalu, u superprodukciji s Brigit Fassbender koja je dugo godina bila intendantica u Innsbrucku, i velika operna pjevačica, pjeva u “Baronu Ciganinu”. Odbila je, kaže, zato što se glas treba odmoriti i ne smije ići u operetu. Premda je bila pompa i parada, prijenos na austrijskoj televiziji...

I u spremanju uloge je detaljna. “Nije samo važno ispjevati dobro note, jer sigurna da sam da svi likovi koji postoje u opernoj literaturi postoje u nama samima. To je najgore, jer tako sam na sceni potpuno gola, izvire iz mene ono što je nastajalo u meni kroz cijeli moj život. Ako igram zlicu, ponekad će se ljudi čuditi – je li to ona Dubravka koju ja znam, zar je ona tako zločesta? Ili promatram ljude oko sebe. U ‘Lohengrinu’ Ortrud drži muža Telramunda na uzici, od njega svašta radi. Ja sam u onda i u privatnom životu promatrala takve parove, kako se takva žena ponaša prema muškarcu, koliko može biti manipulativna, i što sve radi od jadnog muškarca.”

Kako je zadovoljna ulogama Amneris i Ortrud koje je upravo napravila, s obzirom na njihovu važnost na opernom repertoaru?

“To je zanimljivo pitanje. Nazvala bih se modernom pjevačicom, u smislu – gledam svoja posla. Ne opterećujem se s tim što je prije mene netko napravio, iako je to u Hrvatskoj teško, uvijek vas ‘dotiče’ neka pjevačica koja je prije vas to navodno senzacionalno dobro napravila! Znači da nitko od naše mlade generacije ne može napraviti nešto bolje od ovih prije. Ja sam jednostavno prestala razmišljati o tome, i na sceni mi mora biti lijepo. Jer nikada neće biti senzacionalno dobro. Senzacionalno dobro je ionako onda, kad mediji odluče da je senzacionalno dobro!”

Savršene snimke. Svakako, jedno od “prokletstava” današnjeg vremena, “nepravda za pjevače”, kako kaže, silne su snimke velikih pjevača koje su dale nevidljive kriterije koji u živućoj predstavi uopće ne postoje. Svaki pjevač koji dođe na predstavu nosi breme samog sebe i onoga što mu se događalo taj dan i prije. A na snimkama koje se serviraju široj publici uvijek su svi savršeni, svi su tonovi savršeni, i svi savršeno izgledaju...

Iako joj je nakon nastupa na lanjskim Dubrovačkim ljetnim igrama kritika napisala da je “stekla status malerijanke”, Dubravka je u srcu i znanju vagnerijanka. “Danas je operna scena nemilosrdna, konkurencija suluda. Morate sebe znati prodati, morate naći ono na sebi što bi moglo kod agenata upaliti. Možete imati sreću da to otkrijete na početku, a možda trebaju proći godine. Ja sam otpjevala sve najveće uloge dramskog mezzosoprana, i Carmen, i Dalilu, i Amneris, i Eboli, i Adagisu... i primijetila sam, kad sam pjevala Judith, u Bartokovom ‘Dvorcu Modrobradog’ – što je nešto kompliciranije, tu se bolje nalazim. A Wagner je dušu dao za to. Moja prva uloga u Wagneru je bila Rheingold, pa Kundy i sad Ortrud, u Wagneru sam se našla, to je put koji sad, na pragu četrdesete, želim slijediti, i tako se i prodavati na tržištu.”

A da je u tome uspjela, dokazuje veliki koncert u Glazbenome zavodu 17. svibnja, “Hommage a Milka Trnina”, koja je bila velika vagnerijanka i kojoj će u čast Dubravka Šeparović-Mušović pjevati Wagnerove arije.