Opera nudi ljudima odgovore na sva pitanja koja ih muče

Večernji list, autor: Bojana Radović

Dubravka Šeparović Mušović je sve ono što ne očekujete od velike operne dive. Perfekcionistica u pripremi svake uloge i koncerta, glamurozna scenska pojava, mezzosopranistica kojoj tepaju da je nasljednica velike Dunje Vejzović... Ona je istodobno i žena s kojom je ugodno ćaskati o modi i šopingu, Dubrovčanka koja će se bosa, bez pogovora, pentrati po stijenama ne bi li i njezin rodni grad ispao sjajno na fotografijama. Ona je i brižna mama dvojici dječaka koje je, baš uoči ovog razgovora, ostavila na odmoru na Pelješcu kako bi ih, sama tako kaže, sklonila od te operne ludnice uoči svog solističkom koncerta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Koncert "Hommage a Milka Trnina" je na programu u ponedjeljak, 29. srpnja, u Kneževom dvoru i zato prvo pitamo po čemu je specifičan svaki nastup u rodnom gradu.

– Dolazak u Dubrovnik meni je uvijek povratak u rodni grad, u roditeljsku kuću i tu me uvijek svladaju emocije. Roditelji su svakim danom sve stariji, tu su moja sestra i nećaci koji također dolaze iz Zagreba, ukratko puna kuća. Uz to ljeti je u Dubrovniku zaista prevruće. U pravilu ne pjevam ljeti jer na ovim temperaturama previše mi je spustiti se od kuće na Pločama do Grada, a kamoli još i pjevati, održati solistički recital. To traži zaista posebne napore, a i tako je ovdje u Dubrovniku sve drukčije – od emocija koje me uznemiruju do te strašne vrućine.

Kako uopće "običnom" čovjeku objasniti koliko je koncentracije potrebno za jedan solistički, pjevački koncert kad ste pred publikom samo vi i pijanist?

Razlikovala bih solistički koncert u nekim normalnim uvjetima, dakle u klimatiziranoj dvorani kad si u hotelu i u miru meditiraš, od solističkog recitala na jednom ljetnom festivalu koji treba otpjevati u poluotvorenom prostoru, a ništa te ne brani od utjecaja iz okoline. Za takav nastup umjetniku, a pjevaču posebno, treba puno veća snaga zato što su ljeti svuda oko tebe ljudi koji se opuštaju. A ti moraš održavati svoju vrhunsku formu kako bi mogao izdržati solo nastup. Dakle, iako je ljeto, nema opuštanja jer pjevačka forma mora biti napeta i moraš je iz dana u dan dizati na tu razinu da budeš najbolji što možeš na zakazanom koncertu.

Kako se "bilda" pjevačka forma?

Prije sam je doista bildala vježbanjem, a danas bildam psihom. Ne trebam više svaki dan satima vježbati, trebam razmišljati. A razmišljam hodajući, gledajući televiziju, kuhajući... Mojim se mislima vrte pjevačke fraze. Ponavljam tekst, razmišljam o sadržaju i zanimljivo je da te svaki taj proces, posebno kada je riječ o Wagneru, dovede do drukčijeg rješenja. Evo, baš zato što sam sada nekoliko dana u Dubrovniku, moj je Wagner drukčiji, obojen drukčijim emocijama koje su me ovdje preplavile i koje ću pokazati na koncertu.

Koncert u Kneževu dvoru posvećen je Milki Trnini. Zna li Hrvatska danas kakvu je veliku umjetnicu imala?

Ti su koncerti moja misija da se široj publici pokaže značenje Milke Trnine. Ona je najveća wagnerijanka svih vremena, a ono što mene posebno fascinira, i što kao pjevačica današnjeg doba uvijek želim istaknuti, jest da mi danas nemamo i ne poznajemo nijednu jedinu njezinu snimku. Fascinantno je da je žena koju danas ne možemo čuti i dalje pjevačka legenda. Kad se čovjek zagleda u bit, vidi kako nam je i danas, u doba najveće tehnologije, najvažnija pisana riječ. Pisana ili prenesena riječ je temelj legende Milke Trnine, njezine veličine, to je ono što nam objašnjava tko je i što je ona bila. Danas vlada pomodarstvo nasnimavanja, stavljanja snimki na YouTube i zivkanja prijateljica i poznanika da to "lajkaju" i pišu komentare. Po meni je to jedna velika glupost i osobno imam jako malo snimki na YouTubeu. Time se ne bavim jer meni je važno da čovjek dođe na moj koncert, a još su mi važniji osjećaji koje će on s njega ponijeti, ono što su moja glazba i moj glas u njemu izazvali. Ako će se on sutradan jednom jedinom misli sjetiti mog koncerta, to mi je uspjeh veći od tisuću klikova na YouTubeu. I to je moja veza s Milkom Trninom. Želim je slijediti jer tvrdim da se mi umjetnici maksimalno moramo davati u živim izvedbama i da je to naše poslanje. Mi publici prenosimo emocije i to je najbolje činiti uživo.

Ima li danas, za takvo poslanje, dovoljno operne publike?

Ima je sve više. Danas se opera vraća na velika vrata, a glavni je razlog to što je ona živuća umjetnost. Ona jest danas! Ljudi vole gledati umjetnike koji se trude ispred njih, koji su za njih nešto naučili, pripremili. Publika osjeća da su to trenuci u kojima im umjetnici pružaju prave emocije. I zato će se opera sve više – naravno i putem ekranizacija i živih prijenosa najvećih djela – širiti. Ona definitivno ima budućnost. No, odgovornost za tu budućnost leži na nama umjetnicima. Neki ljudi, naime, misle da nisu dovoljno obrazovani da bi mogli slijediti neku izvedbu, ali tu se varaju. Svaki čovjek će prepoznati iskrenu emociju i prepoznat će kada netko dobro pjeva.

To se ne može ne čuti?

Ne može, a kako bi to došlo do publike, uz nas izvođače tu su i dobri dirigenti i dobri redatelji. Istina je i to da opera danas prolazi kroz veliku eksperimentalnu fazu i možemo vidjeti vrlo različite pokušaje da je se modernizira. Na kraju to i jest nužnost kako bismo se vratili onoj klasičnoj operi u kojoj će se slijediti upute koje su ostavili sami autori.

Kakva će onda biti ta budućnost opere? Kako je vi vidite?

Ona će se potpuno odmaknuti od fame da je opera dosadna. Osobno bih htjela ljudima pokazati da je opera danas jako moderna, da nam pruža odgovore za kojima svatko od nas traga u svom životu. A posao je svakog opernog pjevača, nekada, danas i ubuduće, misija; on mora zaintrigirati, mora zadržati pažnju publike, a to može postići na samo jedan način – prenoseći toj istoj publici neku poruku. Zato je danas sve važnije, ne samo pjevanje nego i način na koji se pjeva. Nije danas više dovoljno imati lijep glas, uredan vibrato i ispjevavati točno sve fraze. Danas je važno kroz pjevanje nešto reći, poručiti jer svako pjevanje govori o nečemu i mi moramo publici prenijeti tu poruku.

Već ste spomenuli Wagnera. Na sceni HK Zagreb ostvarili ste dvije velike wagnerijanske uloge Kundry u "Parsifalu" i Ortrud u "Lohengrinu". Kako ste s njima zadovoljni?

Najvažnije mi je da meni te uloge nisu pale s neba. Puno se stvari prije njih trebalo dogoditi i poklopiti. U Wagnera se ne može kretati ako pjevačica iza sebe nema otpjevane najveće dramske uloge tipa Carmen. Ja sve to ima: pedeset Carmen, trideset Amneris (u "Aide", op.a), i mnoge druge. I tek nakon toga sam krenula u Wagnera. A Wagner je Wagner samo onda kad se jasno izgovara tekst. Naučiti izgovarati njemački tekst, pjevati ga, za to treba imati tim ljudi iza sebe koji će vas za to spremati. Zato je moja velika sreća bila što sam imala priliku pjevati Wagnera u Njemačkoj. Iako je bila riječ o manjoj ulozi, to mi je pomoglo da izgradim sve ono što je došlo poslije. Kundry je bila moja prva velika uloga u Wagneru i kada sam nju svladala, mislila sam da će Ortrud biti lakša. Nije, bila je još teža.

Je li to ta priča o famoznom zaranjanju u Wagnera o kojoj govore svi koji su ga pjevali?

Moja Ortrud će se svakako još i razvijati, jer je to i uloga koja zahtijeva zreliju dob. Ja jesam zrela pjevačica, ali to je uloga koja zahtijeva i drukčije životno iskustvo.

Što svaki operni pjevač mora od svog iskustva ugraditi u svaku ulogu koju pjeva?

Cijelog sebe. Mi smo to što pjevamo, te likove moramo u sebi pronaći. Zato ja često znam reći da je bavljenje operom i vrsta psihoanalize. Kako bi mogao pjevati neku ulogu, moraš tu osobu pronaći u sebi, a put do toga je strašno težak. Na njemu se oslobađaju kojekakve čudne emocije s kojima se treba boriti. Priznajem da se ja često znam povući u neki svoj svijet kada proučavam neko djelo. Živim u njemu i tada sam čudna ljudima oko sebe, ali to je nužno. Na sreću, kada to nešto dokučim u sebi, ne trebam svaki puta iznova tražiti te osjećaje. Rekla bih, uspjela sam ih iščeprkati iz sebe same i moram se samo vratiti rečenicama koje sam zapisala proučavajući neku ulogu i ta je uloga opet tu. Znači, nisam luda i u depresiji prije svake izvedbe.

No, kada se pripremaju tako zahtjevne uloge, kako izgleda onaj uobičajeni život žene koja u kazalištu ima Ortrud, ali je kod kuće čekaju suprug i dva mala sina? Kako se to uopće može uskladiti?

Ne želim svojim poslom opterećivati svoje najbliže jer dovoljno je meni teško. No, priznajem da ima faza u pripremi uloga kada je vrlo teško baviti se nekim normalnim životom, kuhati ručak, sa sinom pisati zadaće... Jednostavno lebdim u tome nekom drugom svijetu, živim život te neke druge osobe. Znam da zvuči pomalo shizofreno, ali to je jedini način. No, istodobno je opera životni predložak. Tamo vidite kakvi karakteri ljudi postoje, kako oni mogu završiti. Zato je opera i poučna. Ona vas uči na što u životu morate paziti i kako bi sve to loše moglo završiti. I zato i jest važno znati se udaljiti od toga. Primjerice "Lohengrin", tema te opere je sumnja. Kroz nju sam naučila kako se ne treba igrati sa sumnjom, što nam sve ona može napraviti, shvatila sam da je sumnja svuda oko nas. Recimo, reklamiranje kojekakvih zdravstvenih poliklinika, upozorenja na kontrole žena zbog raka dojke ili maternice. Svaki put kada to vidiš ili pročitaš, rodi se sumnja: "Imam li ja to?", svaki te put ta sumnja navodi da o tome razmišljaš. Prizivaš li to onda? Tako me "Lohengrin" naučio da je sumnja zapravo manipulacija i da je s čovjekom zapravo najlakše manipulirati kroza sumnju.

Nakon solističkog koncerta na Igrama sudjelujete i na koncertu "Ulicama moga grada" posvećenog Đeli Jusiću. Kakvo ljeto slijedi nakon toga? Ima li vremena za odmor?

Davno sam naučila da je umjetnik kao sportaš: dok je aktivan, nikada se ne može opustiti. Nekoliko puta su moja opuštanja završila loše i najveće probleme s glasnicama sam uvijek imala polije ljeta, nakon mjesec dana šutnje. Tada bih puna nove snage i nove energije krenula vježbati i tada su mi se uvijek pobunile glasnice. I slijedilo je barem još dva tjedna nove šutnje dok se one ne bi oporavile. Mi smo umjetnici uvijek u napetom stanju, usmjereni u buduće projekte. Ja sam u mislim već u sljedećoj sezoni i to nikad ne prestaje. I zato je i ljetno opuštanje dozirano. Da, provest ću ostatak kolovoza na brodu sa suprugom i sinovima, ali nikad to nije sto posto opušteno. I neće to biti sve dok pjevam. Nikada se neću moći odmarati opušteno do kraja i zaboraviti da pjevanje postoji. Ne dok pjevam! I to je tako sa svakim umjetnikom.

Što je najvažnije u sezoni koja dolazi?

Meni je najvažnije to da ima posla. Zaista su teška vremena. Recesija posebno pogađa kulturu i nisu neka vremena za hvaljenje velikim uspjesima. Na sreću, čekaju me lijepi projekti, sretna sam da me i dalje zovu izvan granica Hrvatske, da sam aktivna. Zato i ne bih voljela sada nešto najavljivati jer sve će pokazati vrijeme. Važno je samo to da pjevam.

AUTOR:Bojana Radović